Piše: Fra Jozo Grbeš/Večernji list HR
Svi se bore za vrijeme pozornosti, medijski spotlight, najbolju priču, tko će prvi probiti vijest. Svijet medija utemeljen je na tome. Svijet politike isto tako. Njemu je bitno tko kontrolira vijest, čija priča je dominantna, tko će se jače nametnuti i tko će pobijediti. Oba ova svijeta dobro znaju da je kontrola priče ili informacija kontrola društva. Razlika između totalitarnog i demokratskog samo je u sredstvima primjene. Jer istina je da onaj tko ima kontrolu ne određuje samo sadašnjost nego i oba smjera života, unatrag i unaprijed. PR tvrtke stoga su danas najvažniji tvorci javne slike onih koji žele odrediti priču.
Ali tako je bilo uvijek, samo se načini mijenjaju. Hrvati su već godinama izgubili priču. Njihov narativ utopio se u jačem narativu s Istoka. Hrvatski javni prostor ponovno je preplavila priča o ustašama, Jasenovcu, blaženom Stepincu (iako je stvar završena 1998.). Ponovno je nametnuta priča koja se zbivala prije skoro 80 godina. Domovinski rat, sva bijeda sukoba i žrtva običnog čovjeka kao da se nije dogodila. Hrvati su izgubili priču. Izgubili su na polju informacija koje bi trebale samo podržati istinu.
U Hrvatskoj nema tko nositi priču! Kad se emocije slegnu nakon nekog događaja, onda treba vidjeti što se u stvari dogodilo i događa. Veljača u Hrvatskoj bila je u znaku predsjednika s Istoka. On je vrlo jasno i snažno nametnuo priču: Jasenovac, ustaše i Stepinac. Kao da je sve to isto i pripada zajedno! Momci koji su Vukovar i druga mjesta branili u jaknama na kojima je pisalo HOS sada su ustaše čiji znak treba maknuti.
“Vi cijelo vrijeme govorite, ali mi drukčije mislimo o onome što je bilo prije 23 i 27 godina.” U prijevodu: “Mi se slažemo s Miloševićevom politikom devedesetih. Bio je to građanski rat. Mnogi samo to trebaju ponavljati! Naša priča je drukčija.”
Harold Clarke Goddard u svojoj knjizi “The Meaning of Shakespeare” kaže da sudbinu svijeta određuju priče koje on voli ili kojima vjeruje. Da, priča je bitan dio jedne nacije. Na njoj počiva sve. Kada ta priča više ne postoji, država propada.
Hrvatska scena potonula je toliko duboko da je samo potvrđivanje istinitog i govor istine najvažnija dužnost svake inteligentne osobe. Da, svakome bi trebalo biti jasno kako je percepcija važna, a u svijetu politike i medija nažalost čak važnija od istine.
Činjenice se ne provjeravaju. Ljudi za to nemaju vremena. Oni opisuju istinu prema njihovoj percepciji, a percepciju stvara netko drugi. Percepcija nije istina – i ponekad je laž.
Pogrešno tako postaje “činjenica”. U poslovanju, politici, edukaciji, socijalnim problemima, jedno je od glavnih pitanja tko kontrolira glavnu priču. A to znači da vi trebate kontrolirati svoju priču. Kada je drugi iznese, više neće biti vaša, a to znači i da neće biti istinita. Jer netko drugi ima svoje interese. Hrvati su tu priču istine izgubili.
Nemaju ljude koji će ih voditi i ponavljati je. Zato im jednostavno nameću “istinu” sa svih strana, ispiru mozak glede povijesti i sadašnjosti. Jer onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira i prošlost i budućnost.