Piše: Josip Vajdner/nedjelja.ba
Jedno od najčešćih pitanja koje ljudi postavljaju svećeniku (poglavito mladom) jest: Kako i kad si odlučio biti svećenik? Isti se upit jednako odnosi i na redovnike i redovnice. No, rijetko će tko upitat npr. automehaničara zašto je to što jest a ne nešto drugo, jer se valjda podrazumijeva da je „biti automehaničar“ sasvim normalno, ali biti svećenik ili redovnik/ca spada u neku drugu sferu. Očito je ljudima čudno kako se netko želi i može odreći mnogo toga što moderni marketing servira kao „nužnost bez koje nije moguće živjet“ i što se želi predstaviti kao znak raspoznavanja „liberalno-modernog“ od „konzervativno-zastarjelog“. Zato je razvidno kako nije baš jednostavno pojmiti da mladić ili djevojka u ovakvom vremenu – gdje se ponekad čini da je normalno biti nenormalan – ima snage prihvatit rizik svećeničkog i(li) redovničkog zvanja.
Međutim, upravo onda kada bi se očekivali opsežni odgovori s jasnom argumentacijom „zašto“ i „kada“ se netko odlučio za svećeništvo/redovništvo oni izostanu. U načelu se ne navode neke egzaktne činjenice iz područja racionalnog, nego jednostavan i uvjerljiv osjećaj da je to ono što Bog od te osobe očekuje. Drugim riječima, da je to Božji zov upućen, na originalan način, dotičnoj individui. Iz toga se emocionalnog uvjerenja, da ga to što radi čini sretnim, čovjek odlučuje prihvatiti sve izazove i rizike koji su legitimni pratitelji ovog poziva.
Iz pojedinih krajeva naše domovine već odavno nije poteklo niti jedno duhovno zvanje pa su ljudi, u šali rečeno, počeli misliti da svećenici i časne sestre „padaju s neba“
Rijetki su oni koji će decidirano kazati kako su sigurni da znaju kad se to dogodilo. Većina će prije otkriti da je riječ o jednom procesu koji dozrijeva u nutrini bića, a očituje se, između ostaloga i izvanjskim ponašanjem. Dakle, za odlučiti se odgovoriti na Božji poziv potrebno je vrijeme propitivanje i rasta, kako to duhovnici vole reći, jer svećenik ili redovnik/ca se ne postaje „preko noći“.
Iz pojedinih krajeva naše domovine već odavno nije poteklo niti jedno duhovno zvanje pa su ljudi, u šali rečeno, počeli misliti da svećenici i časne sestre „padaju s neba“ i kako je sasvim jasno da to bude netko iz nekog „tamo“ kraja, a nikako netko poznat.
No, valja se zapitati: Kako je to moguće ako stoji činjenica da Bog poziva? Nije valjda i On „digao ruke“ od takvih sredina? Odgovor je vrlo jednostavan: uslijed povijesnog, a i sadašnjeg društvenog ozračja, Njegov se nenametljivi glas koji traži ljudsku slobodu, ne uspijeva čuti od ovosvjetske buke.
Nije to slučaj samo s pozivom na svećeništvo i redovništvo, nego i s pozivom na očinstvo i majčinstvo. Sve je veći broj onih koji se boje odgovoriti na ovaj poziv ili svoj odgovor odgađaju za neka druga vremena pravdajući se „lošom materijalnom situacijom“ i tobožnjom željom da njihovo dijete mora imati sve i dok to ne bude moguće neće ni imati potomstva.
Neurednost, kako duhovnog, tako i tjelesnog života proizvode ovakav stav i mišljenje. Posljedica toga je, pored raznoraznih drugih stvari, i strašna bolest AIDS-a ili kod nas uvrježenije: SIDA-e. Riječ je o plodu modernog konzumističkog života, gdje se na ljudsku seksualnost gleda kao na bilo koju drugu potrošnu robu. Većini je poznato da se virus HIV-a, odgovoran za nastanak ove bolesti, ponajviše prenosi: spolnim putem, preko krvi i, što je najtragičnije, njime zaražena trudna majka inficira svoj plod bebu u utrobi. Dakle, „moralnim putem“ ovo zlo dospijeva do izražaja i ne dozvoljava novom životu da se razvije u obliku koji je Bog namijenio svakom stvorenju.
Isto biva i s duhovnim zvanjima. Ako je životni ambijent moralno iskvaren teško da se „duhovni zametak“ može adekvatno razviti i donijeti ploda. U ovom slučaju bolest koja djeluje na sličan način kao SIDA jest materijalizam. Zarad svoga osobnoga užitka i zgrtanja materijalnoga bogatstva, ljudi žrtvuju duhovno zdravlje te takve bolesti prenose i na svoje potomstvo.
U oba slučaja lijek je toliko jednostavan i svima dostupan, a to je obnova vjere i pouzdanja u Boga iz koje klija nada u vječni život i istinska ljubav prema ovozemaljskom životu na način kako je to Isus objasnio: „Nema veće ljubavi od ove da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (usp. Iv 15,13). Zbog toga se dobro prisjetiti riječi svetoga pape Ivana Pavla II.: bilo da je riječ o pozivu na duhovno (svećeništvo) ili biološko (roditeljstvo) očinstvo/majčinstvo – „To je pustolovina koju se isplati živjeti do kraja.“