Piše: Damir Grubiša/Autograf.hr
Mihail Gorbačov upozorio je 2014. godine, tijekom konfrontacije Rusije i zapadnog svijeta nakon priključenja Ukrajine Rusiji, da se svijet nalazi na rubu novog hladnog rata, misleći pritom i na rusku aneksiju Ukrajine i na spiralu gospodarskih i političkih sankcija koje je Zapad prvo nametnuo Rusiji, a zatim Rusija odgovorila retalijacijom.
Još je 2008. Edward Lucas napisao knjigu ”Novi hladni rat: kako Kremlj prijeti i Rusiji i Zapadu” bacajući krivnju na Rusiju. No jedan od ponajboljih poznavatelja Rusije i sovjetskog komunizma, američki diplomat George Kennan, označio je odluku američkog Senata 1998. o proširenju NATO-a na Poljsku, Mađarsku i Češku kao ”početak novog hladnog rata” predviđajući da će ”Rusi postupno reagirati s negodovanjem, što će bitno utjecati dugoročno na njihovu politiku”.
I izgleda da je bio u pravu.
Danas se taj Drugi hladni rat, bez obzira slagali se mi ili ne oko datuma njegovog započinjanja, razbuktava u eskalaciji mjera i protumjera jedne i druge strane, premašujući po intenzitetu i ono što se događalo tijekom Prvog hladnog rata.
Tome su pridonijele i nove tehnologije koje se koriste u komunikacijama i u međunarodnim odnosima, a koje dovode do kibernetičkih ratova, uzajamnog hakiranja, optužbi za miješanje u izbore i političko odlučivanje, razotkrivene ili zataškane u raznim aferama kao što su Wikileaks, Panama Papers, Russiagate, Facebook i slično.
No hladnoratovski incident s najvećim diplomatskim implikacijama je ipak protjerivanje 160 ruskih diplomata iz 28 zemalja zbog trovanja bivšeg američkog špijuna, Rusa Sergeja Skripala i njegove kćeri Julije. Uslijedile su mjere odmazde koje su dovele do protjerivanja jednakog broja američkih i europskih diplomata iz Rusije, a spirala eskalacije još nije, po svemu sudeći, završena.
Ta afera, čini se, slijedi jedan neslavni povijesni presedan, a to je osuda i invazija Iraka 2003. zbog tvrdnje da, s jedne strane, podržava Al Qaedu, a s druge da raspolaže oružjem za masovno uništenje kojima ugrožava mir na Bliskom istoku, prijeti Izraelu i SAD-u i njegovim saveznicima.
Tada je pokrenuta velika propagandna kampanja, kojoj su se nastojale oduprijeti diplomacije baš najvećih američkih saveznika (Francuska i Njemačka, primjerice), a koja je završila invazijom na tu zemlju i pretvaranjem cijelog Srednjeg istoka u trajno krizno područje.
Da bi se na kraju ustvrdilo da je Irak progonio pristaše al Qaede na svom teritoriju i da nikakve zalihe oružja za masovno uništenje na području Iraka nema.
Ali izgleda da je masovna psihoza, koju su vješto orkestrirale ”koalicije voljnih i globaliziranih medija, paralizirala kritičare invazije koji su tražili da se ipak izvrši inspekcija na licu mjesta, S tim se složio i Irak, ali je sve bilo uzalud.
Jedna od žrtava tadašnjeg ”jednoumlja” bio je i prvi direktor Organizacije za zabranu kemijskog naoružanja (OPCW) Brazilac Josė Bustani, koji je morao dati ostavku zbog ”nedostatka povjerenja” zemalja članica jer se zalagao za slanje međunarodnih promatrača u Irak, što je moglo spriječiti invaziju.
Sjedinjen Američke Države su tada navele tri razloga za uklanjanje Bustanija: ”polariziranje i konfrontacijsko ponašanje”, ”loše upravljanje” i ”zagovaranje neprimjerenih uloga za OPCW”, iako im to nije smetalo tijekom prve četiri godina njegova mandata.
Da bi izbjegao sličnu situaciju, aktualni je direktor, Turčin Ahmet Üzümcü, pokušao odmah reagirati kada su do njega došle vijesti o trovanju Sergeja i Julije Skripal. No trovanje se dogodilo 4. ožujka, a britanska premijerka Theresa May je, protivno proceduri Međunarodne konvencije o kemijskom naoružanju, dala jednostrani nalog za istragu da bi već nakon dvanaest dana optužila Rusiju kao odgovornu za incident, iako su Rusi još prije ponudili svoje sudjelovanje u istrazi budući da su odmah iskrsnule sumnje da je riječ o nervnom plinu proizvedenom u Rusiji.
Inače, Rusija je u rujnu 2017. dobila posebne pohvale iz redova Organizacije za zabranu kemijskog oružja (OPCW) jer je međunarodno istražno povjerenstvo utvrdilo da je 100% udovoljila obvezama Konvencije i uništila svoje kemijsko oružje, za razliku od Sjedinjenih Američkih Država koje su uništile 90% svojih zaliha i što su, unatoč tome što su do 2012. morale uništiti sve zalihe, najavile da će tek 2023. ispuniti svoje obveze prema Konvenciji.
Theresa May uputila je Rusiji pravi ultimatum tražeći objašnjenje u roku od 48 sati i tako pretvarajući jednu međunarodnu diplomatsku obvezu u bilateralni spor između dvije zemlje.
Direktor OPCW ponudio je svoju pomoć, a tek je 20. ožujka Velika Britanija pristala poslati uzorke krvi u OPWC, iako je prethodno provela istraživanje u svojem laboratoriju i izašla s definitivnom ocjenom da iza toga stoje Rusi, a koju je britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson naivno ”retvitao”, da bi je odmah uklonio kada ga je i sam britanski tisak upozorio na ”naivnost” i ”neodgovornost”.
Lančana reakcija s represalijama protiv Rusa krajnje je ishitrena i proizvoljna mjera.
Direktor OPCW-a opet je stidljivo sugerirao da se još jednom preispita cijela stvar u jednom neidentificiranom, nepristranom laboratoriju, a rasprava o tome došla je i do dvije sjednice Izvršnog odbora OPCW-a. No opet je, kao u slučaju Iračke invazije, došlo do eksplozije jednoumlja i Europska unija je, nekritički i neodgovorno, stala iza Velike Britanije i sama krenula sa sankcijama protiv Rusije protjerivanjem diplomata iz svojih zemalja.
Direktor OPCW-a opet je pokušao upozoriti da će do konačnih rezultata ispitivanja doći tek dva do tri tjedna nakon što se uzorci krvi stradalih predaju kompetentnom laboratoriju.
Rusi su pak na drugoj sjednici Izvršnog odbora OPCW-a tražili objašnjenje zašto nije pokrenuta procedura predviđena Konvencijom, ali su ostali u manjini, dok su EU i njezine članice uporno ponavljale svoju solidarnost s Velikom Britanijom i apriornu osudu Rusije.
Tako se ponovila situacija iz 2003. s Irakom, kada su na kritike organizatori invazije, SAD, Velika Britanija i Španjolska, ponavljali kako osudi Iraka ”nema alternative”.
Tako i sada oni koji daju podršku Velikoj Britaniji papagajski ponavljaju osudu Rusije, a samo su se Kina, Iran, Azerbajdžan, Sudan i Alžir založili da se prvo sačekaju rezultati međunarodne, nepristrane istrage, a zatim donesu odluke o mjerama i eventualnim sankcijama za krivce. Među te zemlje koje žele pričekati rezultate, a ne svoje ocjene iznositi unaprijed i bez temelja, spadaju i one sa solidnom diplomatskom reputacijom kao što su Švicarska i Japan.
Nažalost, Hrvatska nije među njima…
Pa ipak, razloga za oprez ima više. Sjetimo se, dakle, nepostojećeg oružja Sadama Huseina. Ovovremena optužbena histerija podsjeća i na one ”neporecive dokaze” iz 2013., po kojoj je sirijski predsjednik Asad dao pobiti otrovnim plinom 1300 civila, među kojima i mnogo djece, da bi se kasnije otkrilo da su plin uporabili pobunjenici da bi izazvali intervenciju NATO-a. Ili pak na 2017., kada su Amnesty International i State Department otkrili postojanje (uvijek u Siriji) krematorija u kojem su spaljivani pobunjenici – što je izazvao opravdanu indignaciju u svijetu, da bi poslije tu vijest demantirala sama američka vlada.
I da pojasnimo: napad na Skripalove predstavlja gnusni zločin i krivci moraju biti kažnjeni. No britanska, amerika i europska propaganda su doista zaglušujuće, a presedani kao i nedavno povijesno iskustvo upućuju na veći oprez kod donošenja ”konačnih” osuda. Stoga moramo biti skeptični prema osudama koje prethode svakoj nepristranoj istrazi, jer je Putin, prema općoj osudi međunarodnih medija, možda zao, ali svakako nije glup.