Bosna i Hercegovina je trenutačno zemlja četiri naroda. Prvi narod je otišao, a ovo mu je tek emocionalna domovina, samo srcem su tu ‘kod kuće’.
Drugi narod je onaj koji zadnje pare i veze vuče da ode odavde, a koji će uskoro biti prvi narod.
Treći narod je narod koji nema ni da se pomakne s mjesta. Nema kapitala da ‘prebaci’ preko granice, nema rođaka da ga dočekaju i zaposle, nema kamo ili s kime otići, ili nema volje, premda bi mu drugdje bilo bolje.
Četvrti narod je onaj narod koji se na vrijeme preko ‘rodijaka i kumova’ snašao u Bosni i Hercegovini. Oni nemaju potrebe otići, jer bi drugdje morali raditi. U zemlji četiriju naroda nije lako. Prvi, drugi i treći uvijek psuju na ove četvrte.
Četvrti ih ponajviše i izgone s ognjišta, premda se nevoljko priznaje da je to tako.
Taj četvrti, od Hrvata, Srba i Bošnjaka izabrani narod, nikako ne voli da se govori da je Bosna i Hercegovina zemlja četiri naroda, jer oni žive od ‘tri naroda’ i prvog, drugog i trećeg naroda.
Oni su navodno također ugroženi narod, a među su prva tri naroda, premda narodna predaja kaže da je postotak njihova odlaska 0, 00000001 posto. Međutim, kad jedan iz reda četvrtog naroda ode, zastupnici sebe i četvrtog naroda vole ga navesti kao eklatantan primjer da je iseljavanje nekakvo euforično ekskurzijsko djelovanje koje je uzelo maha, bez obzira na uvjete življenja u Bosni i Hercegovini.
Nedavno objavljeni podatci Crkve u BiH lede krv u žilama. Ponovno se u 2017. iselio jedan grad Hrvata katolika. 13.650 nas nema. Dao Bog da nije i gore. Zašto to kažem. Zato što svećenici, na čijim se izvješćima i temelji spomenuta statistika svako kućanstvo obilaze tek u ruralnijim sredinama, dok se recimo u najvećim gradskim župama broj vjernika procjenjuje.
I tu nas može biti i par tisuća još manje, na što osobito sumnjam nakon što mi jedna poznanica nedavno reče da ima cijelih zgrada u gradu na Neretvi u kojoj su ostali samo roditelji, a sva djeca otišla. U međuvremenu, lideri četvrtog naroda u Bosni i Hercegovini ne vide vlastite odgovornosti u ovolikom odlasku. Valjda zato jer su stvorili ozračje u kojem se svakodnevno otvaraju nove tvrtke i zapošljavaju na tisuće radnika, valjda zato jer su donijeli zakonska rješenja kojima majke i djeca imaju pravo na paket pelena mjesečno, valjda zato jer su omogućili mladim i sposobnim kadrovima da se zapošljavaju sukladno svojim sposobnostima, a ne podobnostima.
Valjda zato što se bore za svoj narod cjelodnevno i svakodnevno zanemarujući vlastite interese… Valjda zato i mirno spavaju, ne sanjajući kolone za EU prvog, drugog, trećeg, ali ne i četvrtog naroda.
Bakir Izetbegović ovako reče u nedavnom televizijskom nastupu o iseljavanju, upitan hoće li pobjednik političkih sukoba u BiH u konačnici dobiti praznu zemlju da njome upravlja.
“Ja do toga dovesti sigurno neću. Moja politika sasvim sigurno do toga dovesti neće. I dok se prazni čitav Balkan, dok imamo viška teritorije… To su mladi ljudi, to je zadnji grijeh, koji neki drugi iscrtavaju i vode u tom smjeru. Ja činim sve da se ta stvar zaustavi”.
Dakle on do toga dovesti neće i nije doveo i čini sve da se ta stvar zaustavi. Baš me zanima slažu li se i pripadnici njegova prva tri naroda.
A što je najgore isto misle i sebe od odgovoronosti amnestiraju lideri ostala dva naroda četvrtog nam naroda.
Osim toga, popularno je među elitama govoriti i da je među prva tri naroda mnogo neradnika, koji bi imali što raditi, ali ‘nekako nikako neće da se pokrenu, i svi bi samo državnih posala’. Ako i jeste tako, a djelomično jamačno jeste, tu neradničku kulturu koju ima određen postotak svakog naroda, zasigurno nisu vidjeli u susjedstvu, već od četvrtog naroda i lidera izabranih među narodima. Jer kako da te motivira rad u kanalu, kad od susjeda samo još pas ne radi u javnom nam ‘preduzeću’…
Kako god da bilo, naša domovina, zemlja trenutačno četiriju naroda – ostaje bez svoga najdragocjenijeg naroda, onih što u njoj ostaviše srce.