Piše: prof. dr. sc. Mile Lasić
Kako se očekuje, 19. travnja o.g. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru gostovat će bivši član Predsjedništva SFRJ iz BiH, gospodin Bogić Bogićević, kako bih na mojemu kolegiju Interkulturalno razumijevanje i javnoj tribini FF-a, koju vodi koelga profesor fra Iko Skoko, govorio studentima i profesorima o događajima od prije četvrt stoljeća.
Njegovo ljudsko držanje i odlučno protivljenje na sjednicama Predsjedništva SFRJ spriječili su i de facto i de iure da se na legalan način donese odluka o armijskom puču u korist Miloševićeve i vojne opcije. „Peti glas“ Bogića Bogićevića nije, naravno, mogao spriječiti potonje pogubne vojne pohode, ali je barem spriječio da do rata u bivšoj SFRJ ne dođe na tzv. legalističkoj osnovi. Povijest bi u tom slučaju bila još krvavija i pogubnija za sve narode i građane u bivšoj Jugoslaviji.
Humano i kozmopolitsko
Kada je moj prijatelj Bogić Bogićević primio 29. ožujka 2014. godine od Američkog sveučilišta u BiH (AUBiH) počasni doktorat za etično ponašanje, pisao sam o „kosmičkom apsurdu“, jer svi su bili pozvaniji i obvezniji u BiH od ove američke institucije da se simbolično oduže čovjeku koji je već prije četvrt stoljeća zaslužio da ga se nazove „doktorom za etiku“.
Ali, Bogić Bogićević je tek omiljena „poštapalica“ u tobož lijevim političkim ambijentima u BiH, koji ne razumiju da je „lijevo“ obvezatno humano i kozmopolitsko, te da bi se takvo što moglo najlakše demonstrirati u Bogićevom slučaju. Odajući mu priznanja koja je zaslužio, primjerice, osiguravajući mu zasluženu „nacionalnu mirovinu“, brinući se o njegovom krhkom zdravlju.
Ništa od toga nije doživio u njegovoj rodnoj BiH kojoj je bio i ostao vjeran i prije rata i u ratu i u poraću, kao malo tko. O drugima ne bih, ali o sebičnosti i pokvarenosti tobožnjih ljevičara u BiH, koji nisu ništa poduzeli da m se oduže, čak su ga i izgurali iz tog njemu prirodnog ambijenta, jer su se uplašili njegove etičnosti i veličine u svojoj blizini, mora se kazati: sram vas i stid bilo…
Neka priznanja doživio je, ipak, u Sloveniji i Hrvatskoj, jer se u tim republikama itekako dobro znade što bi se dogodilo s njima da je Bogićev „peti glas“ legitimirao vojni, državni puč, 12, ožujka 1991. godine. Nije jedini, ali se pokojni slovenski političar Franc Bučar dokazao i čovjekom i prijateljem, ne krijući kako i koliko poštuje Bogića i kao čovjeka i državnika. U Hrvatskoj je bilo, također, dovoljno razuma, pa je Bogiću Bogićeviću barem dodijeljeno jedno od najvećih hrvatskih odličja. Samo u BiH ni mukajeta od strane vlasti, bile one tobož lijeve ili tobož desne, one su zaokupljene, kako izgleda, samo sobom i prisvajanjem državnih proračuna za sebe i svoje istomišljenike i pajdaše.
Bilo je dirljivo, izvijestili su me sudionici nedavne promocije u Splitu drugog toma Enciklopedije BiH, u produkciji Hrvatskog leksikografskog instituta iz Mostara i Synopsisa kao nakladnika, kako je ugledni političar desnog političkog centra, profesor i gospodin Davor Rudolf progovorio s poštovanjem o Bogiću, ukorivši HLI što u prvom tomu njegove enciklopedije nema natuknice o Bogiću Bogićeviću.
Ravnatelj ove institucije Ivan Anđelić je odmah priznao da je to veliki propust, te da će HLI u specijalnom dodatkuposlije objave trećeg i četvrtog toma ispraviti ovu očiglednu pogrešku. Ako urednici u HLI-ju budu tako htjeli, rado ću pripremiti natuknicu o Bogiću, uostalom on je – uz Branka Mikulića – iznimno referentna točka u mojim knjigama ako se dotiču bivše SFRJ.
Čovjek nenasilja i “nove paradigme”
No, jednako je važno danas i ovdje, hic et nunc, postaviti pitanje onima na vlasti u BiH, ma koje opcije bili, jer se sami neće sjetiti: ne bi li se Bogiću Bogićeviću moralo zahvaliti u formi „nacionalne penzije“, upravo u danima kada se prisjećamo Bogićeva časnog držanja i državničkog ponašanja od prije četvrt stoljeća u Predsjedništvu SFRJ? Treba li on koji je odbio kuću na Dedinju i druge privilegije u Beogradu kako bi dao svoj „peti glas“ vojnoj opciji da bude ponovno kažnjen životom u oskudici u mirovini, ako je uopće doživi?
Ja sam prosto uvjeren da bi ovakvu odluku s odobravanjem pozdravili svi čestiti ljudi bez obzira koje su vjere i nacije, ili političke opcije. U krajnjem, zar nije baš u njihovo ime progovorio odmjereni čovjek i gospodin, mostarski poeta i urednik Miro Petrović, kada je 2012. godine podigao pjesnički spomenik Bogiću Bogićeviću. Mirin epigram je pročitan i na svečanosti u AUBIH u Sarajevu, kojoj sam nazočio u ime Filozofskog fakulteta i kao prijatelj, kada je Bogić Bogićević proglašen „doktorom za etiku“:
Spomenik Bogiću Bogićeviću
Vidiš,sine,
(Ustani se!)
Onaj spomenik
Što se ne vidi!
To je, sine, gromada,
To je
Bogić Bogićević!
Miro Petrović , 30. 06. 2012.
Spomenuo sam da se u mojim brojnim knjigama dotičem često i Bogića Bogićevića. Primjerice u knjizi „Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas“ uvrstio sam synopsis emisije „U potrazi za novom paradigmom o BiH“, realizirane od. O5. travnja 2012. u okviru projekta TV1 „Ja biram goste“, u kojoj sam imao čast biti domaćinom i Bogiću Bogićeviću.
Za Bogića sam u toj emisiji rekao da je pozvan u emisiju zbog toga što je u vrijeme dominacije “stare paradigme“ razumio kako se SFRJ, odnosno bilo koja višenacionalna zajednica može održati u životu samo ukoliko su ljudi – pripadnici različitih nacija i/ili svjetonazora – jednakopravni, te što je razumio da poštivanje individulanih, građanskih prava, ne isključuje poštivanje čvrsto oformljenih skupnih identiteta, bili oni nacionalni ili republički, državni.
Ovo ogroman broj tobož dobro obrazovanih ljudi u BiH ne razumije do danas. Zbog toga je i logično, ma koliko bilo apsurdno, što je Bogić Bogićević izguran od strane pohlepnika za vlašću na lažnoj socijaldemokratskoj sceni na samu marginu. Apsurd je savršen, jer je on kao odgovoran čovjek, građanin i političar, te čovjek nenasilja i „nove paradigme“ mogao još prije desetak godina spriječiti da tobožnja „ljevica“ u BiH, u njezine obje entitetske verzije, postane pretežito jednonacionalno okupljalište „socijaldemokrata s brkovima“, ili djece i zetova tobož podobnih očeva, ma koliko sumnjiva morala bili …
“Posljednji Mohikanac”
U knjizi „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“ opisao sam, pak, dramatične događaje u ožujku 1991. godine u Predsjedništvu SFRJ, kako – uz kraćenja – i slijedi:
… U stvari, Bogić se i nije mogao drugačije ponašati, nego što mu je nalagala savjest, morao je ostati vjeran Ustavu SFRJ i kada su ga svi napustili, to je jednostavno bila njegova sudbina. U povijest pokojne Jugoslavije je ušao kao čovjek koji se suprotstavio vojnoj opciji, čiji glas je presudio da do državnog udara ne dođe na legalističkoj osnovi. Za takvo što se trebalo roditi, smatraju nepristrasni posmatrači.
Baš mu hvala, sukus je posprdljivih izreka od strane nacionalističkih hulja i huljica, koje ne mogu razumjeti kako se to čovjek može odvojiti od krvnoga, nacionalnog i religijskog, kao isključivih orijentira u politici i životu, što im je zajedničko s onima koji su ga usporedili s Vukom Brankovićem, prigovarajući mu „izdaju“, proklinjući ga. Danas Bogić Bogićević živi posve na margini, usamljen i beskrajno tužan potonjim necivilizacijskim raspletima.
… Bogić je u mojim očima bio i ostao „posljednji Mohikanac“, vjeran Republici iz koje je došao i Ustavu SFRJ u koji se zakleo, te kao takav, kao malo tko drugi, zaslužan i za potonje međunarodno priznanje BiH i drugih ex-yu-zemalja u republičkim granicama iz 1974. godine. Njegovu je logiku, u konačnici, prihvatila i Badinterova komisija kao ključ za rasplet ex-yu drame. U BiH se u ovom kontekstu Bogića, nažalost, skoro i nema tko sjetiti. BiH, se u međuvremenu odrekla i sebe same, a ne samo takvih kakav je bio i ostao moj prijatelj Bogić Bogićević.
Mi koji smo „živjeli Jugoslaviju“ smatramo najkrivljim vrh JNA za potonje krvave rasplete, ubijene ljude i razaranja gradova. Vrh JNA je počinio izdaju Ustava SFRJ. Primitivno i pojednostavljeno poimanje jugoslavenstva u armijskim redovima, nikada ozbiljno pojmljeni federalni principi, posebno apostrofirani u Ustavu iz l974. godine, nikada u duši prihvaćena ideja o federaciji ravnopravnih republika i naroda koji u njima žive, nikada prihvaćena koncepcija da su se u Jugoslaviju „udružile“ zemlje i narodi koji imaju vlastitu povijest i prije l9l8. godine, podudaralo se s retorikom „srpskog vožda“ o modernoj federaciji iza koje se očigledno krila majorizacija i gaženja manjih od sebe, što je već bilo urađeno s manjincima u vlastitom dvorištu, u pokrajinama, kada se jugoslavenska federalna konstrukcija i zaljuljala.
Vojni jugoslavenski vrh i srbijanski političari nisu ni skrivali da su im interesi i pogledi slični ili identični. Pogotovu ne na sjednicama Predsjedništva SFRJ, na kojima se uporno u više navrata naturala „vojna opcija“, koja je, de facto, značila trenutno odustajanja od reformskih pokušaja savezne vlade premijera Markovića, te neizbježno srljanje u rat, u otvoreni rat prvo protivu slovenskog i hrvatskog naroda, a potom, vrlo vjerojatno, i bosansko-hercegovačkog, s svim njegovim specifičnostima.
Ostat će, ipak, tajna kako je bilo moguće da se u vojnom vrhu, gdje je bilo i obrazovanih ljudi, nikada nije uočila, bolje rečeno htjela uočiti pogubnost Miloševićeve koncepcije „jugoslavenstva“, pogubna i po samu JNA, ako se već nisu sekirali što je to bila gola izdaja Ustava SFRJ i ideala koji su oficijelno bili ucrtani u Titovu filozofiju jugoslavenstva i „bratstva i jedinstva“, s kojom su „kapeše“, velike i male, mahali tako dugo.
Tzv. JNA je u ratu pokazala svoje pravo lice. Bilo je to lice lažljivih generala, izdajica i grabežljivaca, razbojničke družine, dugogodišnjih „ilegalaca“, prevaranata i cirkusanata u nekadašnjoj Titovoj JNA, s čijih tenkovskih gusjenica se točila krv nevinih, iza čijih topova i raketnih sustava su ostajali samo prah i pepeo od tisućugodišnjih spomenika kulture, gradova-spomenika, „olimpijskih gradova“, znanih i neznanih sela i naselja, u kojima su bili domovi običnih ljudi koji su „služili“ tu vojsku, koju su godinama financirali, u kojoj su se zaklinjali i u koju su se zaklinjali.
Neki od tih „kratkoprstaša“, što je mjera za njihovo čelo, su „kalkulirali“ samo s desetak tisuća mrtvih u neposlušnim republikama, kao da se radilo o komarcima ili skakavcima.
Broj je, na žalost, nemoguće točno znati, ali se mora množiti s deset puta od onoga što je general Blagoje Adžić glasno priželjkivao. I spomenuti i ostali su sada u mirovini. Ili u egzilu. Pišu knjige. Igraju se s unucima. Vode ih u šetnju pored Save i Dunava, na Kalemegdan. Ugledni i zaslužni građani.
Nitko od njih nije u Den Haagu. Tzv. JNA se u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, pod mudrim vođstvom Vožda i generalske ekipe izjednačila s drugim divljim hordama u ovom ratu. Direktno ili indirektno je dospjela u istu ravan s Arkanovim, Bokanovim, Šešeljevim i inim postrojbama, razorila je bisere kulture u Podunavlju i na Jadranskoj obali, započela i temeljito pripremila razaranje Mostara, četiri godine držala pod opsadom „olimpijski grad“, naoružavajući i snabdjevajući sve koji su bili spremni na ubijanje svoje zemlje, njihovih susjeda, njihovih sela i gradova.
Tu ništa ne pomaže što su u međuvremenu neke od tih vojski, koje su Vođa i generali formirali i izdašno opskrbili, oficijelno „priznate“, što se JNA odnosno VJ službeno povukla iz BiH da bi bila formirana Vojska RS-a, što SR Jugoslavija nijenavodno ni sudjelovala u ovom ratu, što…
Samo kad se zna da su pukovnici pa potom generali Mladić i Perišić službeno bili na platnim popisima Generalštaba u Beogradu, i u ratu i u poraću, da su za zločine unaprijeđni, kao i stotine i tisuće drugih „časnika“, dovoljno je odvratno u kontekstu usporedbe Titova JNA – Voždovi razbojnici. Kninski pukovničić, s početka rata, R. Mladić, je avanzirao do generala na platnom spisku JNA, zadužen za ubijanje svoje zemlje i bliskog naroda, a „Vitez od Mostara“ M. Perišić je ostavio iza sebe pustoš u Hercegovini, uništivši pored ostalog deset od jedanaest mostarskih „ćuprija“, pa je, logično, naslijedio mjesto šefa Generalštaba u Vojsci i Zemlji koja „nije učestvovala u ratu“. Marionete i zločinci su i dalje na slobodi, rijetki su u zatvorima, pišu „krvavu memoaristiku“, uljepšavaju svoje uloge, falsificiraju što se ne da falsificirati…
Podijelio sudbinu svoje zemlje
Poslije svih umiranja koja su se dogodila u pokojnoj Jugoslaviji, te „lakoće“ s kojom su popraćena, preostaje nam samo žaliti što na ključnim političkim pozicijama nije bilo više mlađih ljudi nalik mojem prijatelju. Jasno, bilo je mladih i novih u politici, ali oni su mirisali na „devetnaesto stoljeće“ ili na „Drugi svjetski rat“, njih se proizvodilo po potrebi. Klonirani po uzoru na “Vođu” i druge tobožnje vođe, oni su se sve jače i jače udarali u svoja nacionalistička prsa, što je narodu servirano kao obrana «čojstva i junaštva», tradicije, nacionalne časti, vjere i kulture. Kada su se njihovi sljedbenici, čitatelji šovinističke štampe i gledatelji šovinističkih televizija barem dijelom osvijestili bilo je kasno. Već su sjedili u rovovima. A kada bi iz rovova došli kući da se umiju i okrijepe opet bi glasali ili glasovali za one koji su ih gurnuli u rat.
… Svatko od ovih ljudi je ostavio „traga za pokoljenja“, a neki smradovi se neće oprati do vječnosti. Ostat će upamćeni po tome što su bili pogrebnici na sprovodu nekada velike i značajne zemlje. Bit će neobjašnjivo u nekom budućem vremenu kako su spomenute političke protuhe mogle proći tako visoko. Tad se treba prisjetiti katastrofa i nekih drugih naroda. I drugima su se katastrofe događale, ali to je slaba utjeha. Jedan ili dva „glasa“ u tom „časnom“ društvu su nesreću mogla samo odlagati, ali ne i spriječiti.
Bogić je i bukvalno podijelio sudbinu svoje zemlje. Mjereno njegovim kriterijima, nije ni učinio ništa posebno. Bosna i Hercegovina je potom zadavljena od svoje djece, u ime neostvarivih ambicija vođa i vrhovnika, generala i pukovnika, pa i apseničkih snova ponekog predsjednika. Zlikovci pišu knjige u kojima uljepšavaju svoje uloge. Malo tko žali za onim od jučer. I Bogića se ljudi ojađeni životom prisjećaju tek kroz maglu…