Piše: Goran Vojković/Index.hr
U obližnjoj Republici Srpskoj, državici unutar BiH stvorenoj u ratu etničkim čišćenjem, a zadržanoj milošću američke vlasti 90-ih (da, i mi smo potpisali!), suvereno vlada Milorad Dodik ponašajući se kao da je to njegovo vlasništvo. Dobio je na izborima, no dobivaju i mnogi drugi autokrati i diktatori, samozvani nacionalni mesije i borci protiv ugroženosti svake vrsti.
Milorad Dodik je čovjek kojeg nam je donio rat, ali i politika zapada u svom pokušaju da rat u BiH, koji je dijelom predstavljao i dokazani genocid, predstave kao: “Mir, mir, mir, ni(t)ko nije kriv!” (Slovo “t” u zagradi je zbog srpske inačice te riječi.)
Pojavio se kao “umjereni nacionalist”
Milorad Dodik proveo je rat kao zapovjednik vojne policije na aerodromu u Banjoj Luci s činom poručnika. Izvrsno mjesto da se poslije možete kurčiti kako ste bili u ratu, a najopasniji neprijatelj vam je mogla biti pokvarena klamerica. Time je stekao naklonost nacionalista, ali može glumatati i “umjerenog” pa je nekako isplivao kada je Zapad išao tamo tražiti “umjerenog” lidera. Dodik se pokazao kao vrlo promišljen političar – iako je 1995., nakon što su Martićeve snage raketirale Zagreb, rekao kako se “slaže da Zagreb treba tući, ali ne smijemo to reći”, dvadeset godina kasnije pojavljuje se kao zaštitnik Hrvata jer su sada političke okolnosti drugačije. Hrvati su iz Republike Srpske gotovo potpuno etnički očišćeni, a oni u Hercegovini mogu mu biti politički saveznici.
Vlast Republike Srpske funkcionira prema tipičnom autokratskom modelu prošlog i ovog stoljeća: prvo morate naći neprijatelja. Kada vam je država nastala na etničkom čišćenju Hrvata i Bošnjaka, s kojima opet dijelite onu “kapa državu” BiH, nije teško naći neprijatelja. Uz to, ako je država i politika praktično jedini izvor novca i egzistencije, a povezanost politike i egzistencije je u Republici Srpskoj i općenito u BiH puno jača nego u Hrvatskoj, onda mnoge ljude držite u pokornosti pa čak i možete imati prividno demokratsku vlast.
Autokratski režimi hrane se strahom
Ukratko, kao vlast hranite se strahom. Imamo mi takvih primjera iz 90-ih u Hrvatskoj i previše – biti oporbenjak tih godina u Hrvatskoj značilo je da možete dobiti po glavi onako kako je dobio jedan Vlado Gotovac, koji je doslovno robijao za Hrvatsku. Bilo je to doba kada je Tuđman odbio kandidate za gradonačelnika Zagreba (formalno ih je morao potvrditi kao predsjednik Republike) i prozvao oporbu stokom sitnog zuba. Bilo je to doba kada su se dinamovci proglašavali neprijateljima, a na pankere u Samoboru su poslani specijalci. U Hrvatskoj su mirna reintegracija, potom i početak približavanja Europskoj uniji, ali i promjena vlasti 2000. doveli do toga da “atmosfera straha” više nije bila bitan politički čimbenik. Istina, neki političari u Hrvatskoj je pokušavaju vratiti, ali Hrvatska je tradicionalno previše otvorena prema zapadnim državama da bi to prošlo.
No u susjedstvu je drugačije. Primjerice, Orban i njegova borba protiv imigranata, koji uopće nemaju nikakvu volju ostati u Mađarskoj! Orban imigrante koji su za njegovu zemlju irelevantni, kao i za Hrvatsku, koristi kako bi gurao svoju politiku i zamaskirao svoje “nestašluke”. Pogledajmo malo istočnije – Vučić, obrijani četnik koji kontrolira i državu i medije, i to do takve razine da Srbi iz Šumadije ako žele vidjeti što se događa u Banjoj Luci, moraju gledati HTV. Dobio je i on na izborima, ali što bi radio da nema straha od eskalacije sukoba na Kosovu? Zato i ne žele priznati očito – da su Kosovo izgubili. Naime, da se to stanje sredi, narod bi pitao zašto se loše živi. Konstantan lov na “vanjske i unutarnje neprijatelje” tipičan je model vladanja balkanskih autokracija u kojima je država sve i sva, a partijska iskaznica vrijedi više od diplome Oxforda.
Prosvjedi sada već imaju znatno šire ciljeve od razjašnjenja smrti jednog mladića
U međuvremenu u Republici Srpskoj, jedan mladić, David Dragičević, nađen je mrtav na obali rijeke Vrbas, a njegova smrt do danas nije razjašnjena. Njegov otac Davor Dragičević za smrt sina krivi rukovodstvo MUP-a Republike Srpske. Prosvjed “Pravda za Davida” u međuvremenu postaje politički znatno širi – građanima je dosta autokratske vlasti koja jedina u toj zemlji živi dobro. Prosvjedi jačaju iz dana u dan.
Vlast odgovara jedino kako zna – specijalcima. Stotine dobro opremljenih policajaca po Banjoj Luci sada već otvoreno cipelare pripadnike oporbenih stranaka. Poruka je jasna: ovdje se ide do kraja. Građani su, čini se, shvatili da se atmosfera straha uzgaja upravo kako bi se njima vladalo, da bi se osigurala krotkost građana i da bi iza kulisa “ugroženosti” vlasti radile za vlastite interese.
Balkanski lideri će ići do kraja, nema ovdje ništa jače od afrodizijaka vlasti – a da će se po Banjoj Luci i dalje pendrečiti, hoće, previše je toga u igri, i to ne samo u lokalnim okvirima. Upetljali su se zadnjih godina i Rusi, otkako Amerima ovo područje nije važno, pa je igra postala globalna.
Ovakva Bosna i Hercegovina ne funkcionira – uostalom, kako nešto što su potpisali Tuđman, Milošević i Izetbegović, tri genijalca, može funkcionirati? U zemlji koja trajno zaostaje, građanski nemiri će vjerojatno postati svakodnevica. No teško će promijeniti model vlasti. Previše se u ovim krajevima poštuje i cijeni vlast i traže rješenja od države, pa ako Dodik i ode, doći ne neki novi koji će rješenja opet nuditi u okviru velike i jake države.
Ne, neće se preliti na Hrvatsku
Što se Hrvatske tiče, ne brinite se, neće ovdje biti novih nereda, vlast je upravo prije nekoliko dana podijelila bakalar građanima, a bude i graha za Prvi svibnja pa zašto bi se itko bunio? Dobit ćete svoju plastičnu posudicu i plastičnu žlicu. I vikat ćete: “Živio!” Narod koji sebi dozvoljava da se gura pred političarima kako bi dobio obrok (plaćen porezom tog istog naroda) nije zaslužio bolji život od sluganskog.
(Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala)