Ako bi se moglo jednim izrazom opisati kampanju i rezultate jesenskih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama koji su na vlast vratili Donalda Trumpa, bio bi to ‘wishful thinking‘. Za divno čudo, ne postoji dobar prijevod ovog izraza na hrvatski jezik. Netko tko nas ne zna, mogao bi reći da je ta rupa u našem jeziku tu sigurno zato što su Hrvati trezveni ljudi koji odluke donose vođeni činjenicama i hladnim razumom.
Piše: Josip Glaurdić, direktor Instituta za političke znanosti Sveučilišta u Luksemoburgu, za Jutarnji list.
U većini slučajeva, ‘wishful thinking‘ na hrvatski se prevodi kao ‘samozavaravanje‘. Iako takav prijevod ne hvata srž ovog izraza, u ovom će slučaju poslužiti. Jer, od početka kampanje pa sve do danas imamo priliku gledati samozavaravanje gotovo epskih proporcija niza ljudi.
Teško je reći tko se pokazao najvećim poklonikom samozavaravanja u američkom izbornom procesu. Možda su to američki glasači latinoameričkog podrijetla koji su se okrenuli Trumpu, nadajući se da se njegova antiimigrantska politika ne odnosi na njih.
Ili su to glasači arapskog podrijetla koji su željeli kazniti Bidenovu administraciju zbog njezine politike prema ratu u Gazi glasujući za čovjeka čije su veze s Netanyahuovom vlašću u Izraelu još dublje od Bidenovih. Dobri kandidati su i glasači lošijeg imovinskog stanja koji, čini se, smatraju da se za malog čovjeka najbolje brine oligarhija milijardera. Nisu daleko ni oni koji misle da svjetska krizna žarišta može riješiti čovjek s dokazano najgorim kriznim menadžmentom ikada.
Što očekivati?
Samozavaravanje nije svojstveno samo republikancima i njihovim glasačima. Što reći o predsjedniku čije kognitivne sposobnosti funkcioniraju tek nekoliko sati na dan, a koji je želio još jedan mandat? Ili o članovima establishmenta Demokratske stranke koji ništa nisu naučili iz poraza 2016. godine, pa su kreirali kampanju koja bi se najbolje mogla nazvati Hillary 2.0?
Zabluda o prirodi Trumpove platforme ne nedostaje i kod nas, pogotovo na desnici koja uživa u svakom porazu svojih svjetonazorskih protivnika, bez trunke razmišljanja što bi sve to moglo značiti za Hrvatsku. Naravno, nije našoj desnici prvi put da je zaljubljena u svjetskog lidera koji je popularan s talijanskim, mađarskim i srpskim fašistima, pa je to nekako i shvatljivo.
Što zapravo možemo očekivati od drugog mandata Donalda Trumpa? Prije osam godina napisao sam kako sve upućuje na to da su Trump i ljudi koji vode MAGA pokret ultranacionalisti koji Ameriku žele pretvoriti u bastion autoritarnog neofašizma te da između njih i njihova uspjeha u tom naumu stoji samo Trumpova osobna (ne)sposobnost. U međuvremenu, sa mnom su se složili i bivši šef Trumpova Ureda general John Kelly i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga general Mark Milley.
U većoj ili manjoj mjeri složilo se i četrdeset od četrdeset i četvero članova Trumpova prvog kabineta koji ga nisu podržali u ovoj kampanji za izbore. Jasno mi je da se mnogi s etiketom neofašizma neće složiti. U konačnici je od rezultata Trumpova režima manje važno zovemo li ga neofašističkim, autoritarnim, populističkim ili tek neliberalnom verzijom demokracije nalik Orbánovoj Mađarskoj. Ipak, prolazak kroz listu sastavnih odrednica neofašizma može nam biti koristan kako bismo bolje razumjeli pravu prirodu Trumpove platforme za drugi mandat koji uskoro počinje.
Put u ekstremizam
Da bi režim zaslužio epitet neofašizma, on prije svega mora biti ukorijenjen u ekstremnom obliku nacionalizma koji je povezan s vjerovanjem u inherentnu superiornost vlastite nacije, kao i u demoniziranju ‘autsajdera‘ i manjinskih skupina. Takav režim usto mora zastupati reakcionarno gledište koje idealizira mitologiziranu prošlost dok odbacuje aspekte modernosti za koje smatra da nagrizaju tradicionalne vrijednosti. Uz sve to ide i zagovaranje patrijarhalne organizacije obitelji, potiskivanje feminističkih pokreta i uvođenje konzervativne kulturne norme. Jedna od glavnih preokupacija takvog režima upravo je identifikacija unutarnjih i vanjskih neprijatelja kao prijetnji čistoći ili opstanku nacije.
Trumpizam te kriterije zadovoljava u potpunosti od svojih početaka. Ako išta, u posljednje je vrijeme postao još ekstremniji, pogotovo kad je u pitanju imigracija i čistoća američke nacije. Prema Trumpu, migranti koji dolaze iz Latinske Amerike više nisu ‘samo‘ silovatelji i dileri, nego sada i ‘truju krv‘ američkog naroda.
Članovi njegove nove administracije zaduženi za imigracijska pitanja ne ostavljaju ikakve dvojbe oko toga što uskoro slijedi: najveći program deportacija u povijesti Sjedinjenih Država. Budući da su u pitanju milijuni ljudi koje bi trebalo izbaciti iz SAD-a, takav program neizbježno će doseći svoj vrhunac u dvije stvari.
Prvo, u kratkom roku slijedi gradnja i punjenje novih kampova. Neki će te kampove zvati ‘sabirnim‘ ili ‘istražnim‘ centrima, a neki će ih zvati njihovim pravim imenom. I drugo, lov na milijune imigranata, kao i suzbijanje oponenata takve prakse, zahtijeva ljudske resurse. Trumpova vlast regrutirat će te ljudske resurse iz dva izvora.
Ne bude li velikog protivljenja Pentagona, poslat će američku vojsku na ulice. I usto će – u standardnoj praksi ‘javno-privatnog partnerstva‘ – regrutirati sigurnosne kompanije i paravojne formacije lojalne Trumpu, a takvih u Americi ne nedostaje. Svi oni Trumpovi glasači latinoameričkog podrijetla koji su vjerovali da se njegova imigracijska politika ne odnosi na njih tako će uskoro saznati jesu li bili u pravu.
Drugi skup kriterija koje režim mora zadovoljavati kako bi zaslužio etiketu neofašizma tiče se militarizma i veličanja nasilja. Četiri godine nakon 6. siječnja 2021. valjda je svima jasno da trumpizam na fizičku silu gleda kao na legitiman vid političkog djelovanja. Neki komentatori smatraju da je Trumpova kritika američkih ratova u Iraku i Afganistanu, kao i njegova želja za što bržim dealom s Rusijom oko Ukrajine, znak odstupanja od tradicionalnog militarizma republikanske desnice. To je pogrešno razmišljanje. Ključ je u idealizaciji američke unilateralne vojne moći koja, za razliku od njegovih prethodnika, konačno mora biti korištena samo za usko definirane američke nacionalne interese.
U Trumpovu svjetonazoru nema mjesta za savezništvo izgrađeno na zajedničkim vrijednostima. No, njegovo de facto napuštanje NATO-a, koje bi se vrlo lako moglo dogoditi u skoro vrijeme, ne znači da bit trumpizma nije u nasilnom mijenjanju političke i društvene stvarnosti. Dovoljno je poslušati bilo koji njegov govor o kriminalitetu, imigraciji ili njegovim političkim protivnicima.
Verbalno i fizičko nasilje bili su norma političkog života SAD-a u vrijeme prvog Trumpova mandata. Tako će biti i u iduće četiri godine, ali s jednom velikom razlikom. Ovaj put znatno je veća vjerojatnost da će se na proteste protiv njegove vlasti odgovoriti vojnom silom.
Trgovinski nacionalizam
Konačno, treći skup kriterija koje vlast mora zadovoljavati kako bi s pravom zaslužila etiketu neofašizma tiče se ekonomske politike. Fašistički režimi tridesetih godina prošlog stoljeća koristili su ekonomsku politiku koja je pristajala tom vremenu: domaći korporatizam i međunarodni merkantilizam. Potpuno je jasno da je Trump neke od tih postulata preuzeo i prilagodio ovom vremenu i osobnim ekonomskim interesima. Od republikanskog mainstreama ostavio je malu državu, niske poreze i borbu protiv sindikata, ali je tim politikama pridružio uplitanje u tokove kapitala i u neovisnost centralne banke, kao i međunarodnu trgovinu vođenu njegovom interpretacijom nacionalnih interesa.
U pitanju je gospodarska politika koja bi se na međunarodnoj sceni mogla nazvati trgovinskim nacionalizmom ili neomerkantilizmom, a na domaćoj klijentelističkom oligarhijom u službi najvećih korporacija. Povijest se ovdje možda u potpunosti ne ponavlja, ali se jako lijepo rimuje.
Što je posebno zabrinjavajuće, najbogatiji Amerikanci – i to baš oni koji kontroliraju najmoćnije medije i društvene mreže, poput Jeffa Bezosa, Marka Zuckerberga i Elona Muska – ovaj put spremni su otvoreno podržati takvu transformaciju američke političke ekonomije i biti voljni sljedbenici i sukreatori Trumpove platforme. Sjedinjene Države već jako dugo plove prema oligarhiji. U drugom Trumpovu mandatu taj put bit će kompletiran, ali s jednim jako važnim dodatkom: ekonomska oligarhija bit će uparena s političkom kakistokracijom – vlašću najgorih i najbeskrupuloznijih.
Dodajmo na ove tri grupe kriterija i one najočiglednije karakteristike trumpizma – kult ličnosti, teorije zavjere, masovnu mobilizaciju pokreta, rat protiv slobode tiska, gotovo religioznu otpornost na činjenice – i, zaista, što možemo očekivati u iduće četiri godine? Što je još važnije, kako na sve to reagirati iz hrvatske i europske perspektive? Bilo kakav odgovor na ta pitanja moguć je tek ako prestanemo s našim vlastitim samozavaravanjem i napustimo tri zablude.
Duboka neslaganja
Prva od tih zabluda jest da su Sjedinjene Države liberalna demokracija i lider slobodnog svijeta. To više nije slučaj. Europa (iako ne sva!) više ne dijeli iste vrijednosti s Amerikom. Druga zabluda jest da su Sjedinjene Države naš – europski i hrvatski – saveznik. One to više nisu. U ovom su stoljeću Europa i SAD imali niz kriza i dubokih neslaganja. Konačno je vrijeme da se presiječe taj gordijski čvor i prizna da naši interesi više nisu isti. To je pogotovo očigledno kad je u pitanju sigurnost europskog kontinenta i politika prema Rusiji. Ukrajinska nadanja kako je moguće Trumpovu administraciju nagovoriti da ju ne napušta su razumljiva jer Ukrajini jedino nada i preostaje. Mi možemo i moramo bolje.
Europi je potrebna sigurnosna neovisnost, i to jako brzo jer je velika vjerojatnost da će Trumpova Amerika jednostavno otići s ukrajinske scene ili sklopiti deal s Putinom nauštrb Ukrajine. Štoviše, prvi put u posljednjih skoro osamdeset godina upitno je jesu li Sjedinjene Države uopće za europske integracije. Trump na Europsku uniju ne gleda kao na saveznika, nego primarno kao na konkurenta. Vrijeme je i da mi na njega gledamo na isti način. Jer da može, Trump bi rasturio Europsku uniju u najkraćem mogućem roku. Posljedice za čitav kontinent, a pogotovo za male zemlje poput Hrvatske, bile bi katastrofalne.
Konačno, treća zabluda koje se moramo riješiti ne tiče se direktno SAD-a. Mi se moramo napokon prestati samozavaravati da je europski politički i ekonomski sustav održiv. Društvo u kojem će djeca živjeti lošije od svojih roditelja nema budućnosti. Američki izbori pokazali su nam da za velik broj glasača demokracija sama po sebi nije vrijedna borbe dokle god ne proizvodi prosperitetnu budućnost. Europi su potrebne korjenite promjene. U protivnom će nas naše vlastite verzije trumpizma – jučer u Mađarskoj, danas u Slovačkoj i Austriji, sutra u Njemačkoj i Francuskoj – nagrizati iznutra dok sve ne padne poput kule od karata.
/Desk/