Piše: Martina Mlinarević-Sopta/Facebook
Jučer sam, uz kardinala Puljića i britanskog ambasadora, te još mnoga draga, divna lica, dežurala u Zemaljskom muzeju. To vam je znate, najveća i najvažnija krovna kulturna institucija u ovoj zemlji. Bila bi, zapravo. Da je ovo nekakva zemlja i da je vode nekakvi ljudi. S obzirom da živimo u skrhanom i izobličenom okviru ljudstva, kulture, logike i života uopće, Zemaljski muzej je zatvoren već tri godine. Dobro ste pročitali. Glavni grad jedne države tri godine egzistira bez glavnog muzeja koji sačinjava esenciju našeg postojanja na ovim područjima. Hoće to tako kad vas boli đon za poviješću i ostavštinom onih od kojih ste potekli, a primite na sebe obilježja jeftinog šunda, krkanluka, cajki i derneka kao jedinu osobnu iskaznicu. Hoće to kad ste revni podanici kriminalaca na vlasti čije se imovine broje u milijunima, dok ti crnčiš za par stoja markica održavajući se svaki dan na klackalici postojanja i propasti, a bez riječi i muda gledaš u luksuzna zdanja njihova, matera im, punčeva, kurčeva, jetrva i dajidža.
Tužno i potresno je bilo šetati muzejskim pustahijama. Nekad bajkoviti interijer danas vlagom usmrđen. Radnici koji dolaze treću godinu zaredom, tek tako, jer za drugi put jutrom kad se probude ne znaju, osim za onaj koji vodi do Zemaljskog. U njemu su njihovi životi rasuti, opipljivi testamenti sjebanog vremena. Entuzijastična lica akcije „Ja sam muzej“ koji silnim trudom okupljaju ljude na dežuru, da ta bajka ne ostane prepuštena sama sebi i promaji. Šta je dežura? Pa eto, dođeš da muzej nije sam. Jer muzej nije navikao biti sam. Ni u ratu ga nisu ostavili. Muzej živi kad ga gledaš. Muzej je folirant željan oduševljenja. Kad se ugase svjetla i zakračunaju vrata, muzej umire od samosti. Od hladnosti. Mrtav od mrtvosti. Reći će tako jedan kustos, potpuno nesvjestan da govori prostu istinu cijele zemlje preslikanu na svaku sferu društva, u svaku djelatnost – „Znaš šta je njima najveći problem? Jer je u njemu povijest i baština svih naših naroda, a ne samo jednog.“
I zaista, na svakom koraku nešto s mog Humca, iz Ljubuškog. Probam im objasniti to maleno mjesto između dva slapa, pod Butorovicom stisnuto. Grlim Ines, Sarajku, i njena je baka otamo. Probam ispričati o mom djedu iz Pofalića koji je prije rata radio razne radove održavanja u muzeju. O ocu i ujaku koji su dolazili na dnevnicu iz Hercegovine da mu pomognu, kao da u luna park idu. O ocu koji mi je sav ozaren sinoć pri povratku postavio 327462924 pitanja o pojedinačnim eksponatima, kao da su mu obiteljski predmeti. Jel još uvijek onaj stećak ondje…? Jeste tata, ima stećaka, ali nema ljudi. A razum je nestao onda kad su ljudi prestali vjerovati u stećke. Kamene ostavštine, gomile, gradine i ploče. Zapise. Blago ovog podneblja. Kad su pobjegli od sebe, postajući nešto sasvim drugo, ovim područjima isuviše strano, tuđe i nerazumljivo.
Malo je toga na svijetu ljepše od vožnje prema kanjonu Neretve, dok ti iznad Blažuja glavu prelijeću u avionu zlatni košarkaški dečki, neiskvarena glina na početku svog životnog i sportskog puta, ni ne sluteći još kome i gdje donose svoje zlato, što u medaljama, što u srcima, dok odmaraš na proširenju iza Ivan sedla, gdje umorne kamiondžije ispucalim rukama naslanjaju Bosnu na glavu Hercegovine da što ljepše zaspi u noći.
Malo je toga na svijetu tužnije nego kad uz kanjon Neretve saznaš da je umro Arsen Dedić. Pa se i Begići i Begovići na onom mostu saviju do korita rijeke od neke nenadane sjete. Hej maestro, putuj smiren i spokojan; ljubavlju i talentom ispunjen, da si živio ovdje umirao bi pomalo svaki dan. Jer tvoje je biće rijedak eksponat, a naš muzej ne radi.