Što bih god napisao, ako ne odmah, onda kad se naspavam, zorom ranom, vidio bih da sam to već rekao. Ovih šugavih dana kad plamac uništi i posljednju biljku koju jadni seljak posadi ne bi li se tijekom ljeta u vrijeme berbe imao čemu radovati, kakvog li ambijenta, više me zabrinjavaju oni (mi) koji se hrvemo, nego onamo (oni) koji o ratnom zločinu govore, podrigujući, svojim domoljubnim jezikom s pivom i janjetinom u ruci.
Piše: Emil Karamatić
Samo malo unatrag u povijest koja nas uči ako smo pri pameti, a šteti ako smo bez nje, podsjećam one umnije, a one druge ne bih, nema fajde, na suđenju Hitlerovom činovniku u Izraelu. Čuli smo iz Eichmanovih usta da su ljudi u njegovom opisu posla bili najobičnija stabla. Dakle stabla, koja je on kao poslušni sin domovine morao sasjeći. Koji li čovjek, časnik i koja li domovina. Rekli bi dobri stari Hercegovci. Ja, čovjeka, časnika, domovine i govana.
U očima ili opisu posla Darija Kordića, čija je majka liječnica, otac ugledni doktor veterine, dakle sve go humanista u njegovom okruženju, ljudi si bili, ništa.
Njegovi dušobrižnici kažu da je danas u procesu preobraćenja. Međutim, nitko i nikad se nije upitao u čemu i gdje je bio godinama prije kad se, evo danas, mora preobratiti …..
U bliskoj prošlosti imamo sličan metodološki učinak.
Kažu, da ne govorim više tko i kada, kardinal Alojzije Stepinac je spašavao ljude. Ako bi papa Franjo ovog časa potvrdio njegovu svetost zbog velikog djela, upitali bi sve te silne pronositelje svetosti, od koga ih je spašavao …. Na jaku iznenađenost od pitanja, do svakog uha bi došao glas – zanijemite.
U prvom slučaju, Kordić se preobraća ali nitko ne zna vrstu pakla iz koje preobraćenik dolazi.
U drugom slučaju imamo da je kardinal Stepinac ljude spašavao, ali također nitko ne govori iz čijeg pakla.
Veliki postotak Nijemaca i nakon 78 godina ne vjeruju što su im očevi i djedovi učinili.
Nakon 30 godina, Dario Kordić izgleda kao da jest u metamorfozi. Ali, ako kažu iz čega u što …. Ne vjerujem da bi bilo oprostivo, možda bi bilo tek podnošljivije. Ali dok se to ne dogodi, vidjet ćemo samo privid ljudskog oblika kako derneči po Balkanskim gudurama. Vikao bi kako se isplatilo i kako bi sve ponovio.
Pameti kleta.
Danas, kad nekakvi politički jebivjetri obilježavaju vojne uspjehe, a kad sudionici redovito povrate na svaku izgovorenu riječ. Jer ako bi itko imao što kazati onda bi to bio sudionik, ali on više nema snage prisjećati se.
Uostalom njegova priča je govor u ogledalo, a politička je govor glasačkoj, izabranoj jalovoj masi od koje ima koristi samo jalovija politika.
Vjerovali ili ne. A i ne morate. Imate kome. Vjerujete onima od koji ste i naučili, vi probrani od partije dati.
Oko tri godine, HVO, VRS i oko pola godine ABiH su vodile bitku oko kote 707. Malo dalje od Stoca u pravcu Mostara. Od bombardiranja ostala je kraća za metar. To brdo danas nikome ne treba.
Ratovi se stalno vode za neke brdežine koje neće nikome trebati.
Veliki broj zapovjednika, u tim ratnim godinama su bogovi, po pravilu poslušna pokvarena potkapacitiranost, zlobnici imaju ljepši termin – glupi ko kurac.
Izuzetci, koji su u manjini na kraju spase i obraz i čast i ljude.
Danima sam jednom takvom nazovi časniku turao pod nos topografsku kartu u pokušaju da mu objasnim da to brdo nikada nikome neće trebati. Uludo zborio.
I što je najtragičnije. Koja god vojska bi zauzela vrh. Druge dvije bi ih minobacačima stukle.
Ali kurcu sviranje.
Trajalo je to godinama u krug. Bio sam mlad i još gluplji od njih pa nasjeo. Nisam poslušao pametnog ćaću koji mi fino reče: „Idi u Švicarsku, evo ti ove pare. U Zurihu ćeš nastaviti fakultet. A ovaj rat, to je velika bespotrebna svinjarija“.
Iako sam ćaći obećao da odlazim, pazite, i dajte možđanima na misao, gdje sam naivno prelomio: Poslije opake smjene, vraćali smo se u dobro utvrđeni bunker. Ranjene smo izvlačili, a mrtvi su čekali noć. Svi su znali za moju odluku. Odlazim. S nekima sam se i pozdravio. Ulazi drug iz djetinjstva, školovani podoficir JNA, koji nije želio biti ništa osim običnog vojnika, kaže mi, ‘poginu Toma’. Zagrlili smo se i pozdravili. Nekoliko minuta, koliko smo se gledali, kao iz svake priče, izgledale su kao vječnost. Okrenuo sam se i pošao. Željko nije mogao prešutjeti: Druže, zar ćeš nas ostaviti?
Tih pet riječi me debelo koštalo.
Rat uistinu nije mjesto gdje treba tražiti heroje. Rat je velika svinjarija, brzo sam razumio ćaćine riječi.
Ali i druge detalje.
Najveće herojstvo u ratu je biti dezerter.
Od časnika poštujem rijetke. Na prvom mjestu je oficir i džentlmen – general Petar Stipetić. A dezerterima bih jedino podigao spomenik. Zvao bi se Spomenik dezerteru ili u čast junačkom dezerterskom djelu.
Ili smo to već učinili kad izabrasmo Zorana Milanovića na mjesto predsjednika Republike Hrvatske i premijera Andreja Plenkovića. Slava dezerteru.