Piše: Pavle Pavlović/Oslobodjenje
U više od pola stoljeća bavljenja novinarstvom nikada nisam ocjenjivao rad kolega. Prepuštao sam to sudu čitatelja. Godine, decenije što su prohujale najbolje su pokazale koliko sam bio u pravu. Nikome se nisam u ovom ludom esnafu zamjerio, mada su mnogi meni. Počev od partijskih sekretara u opštinskim i važnijim komitetima i umišljenih samozvanih veličina u redakcijama i žurnalističkim udruženjima.
Ovog puta siguran sam da će biti zamjeranja na retke koje moram napisati, jer samo tako mogu smiriti svoju prokletu reportersku dušu što je proključala 22. novembra zbog događanja ispred Tribunala u Den Haagu.
Reporterska hrabrost
Dan kada je cijeli region napeto iščekivao presudu koja se već unaprijed znala pokazao je svu tragikomediju novinarstva regiona i uzaludnog trošenja stotina hiljada eura. Umjesto agencijskog izvještavanja, korištenja servisa velikih kuća, na trg ispred Tribunala naguralo se na desetine kolega, isto toliko kamera da bi sve snimale isto. I da bi se jedni te isti sagovornici redali pred mikorofonima, što su se razlikovali samo po spužvastim kapicama i logo slovima.
Poletne kolege, siguran sam, putujući prema Holandiji bile su pune ideja kako biti ekskluzivan, jedinstven. Neki su se možda nadali i pravljenju maksuz intervjua sa osuđenikom što je palio različite emocije. Takav sam i sam bio bezbroj puta. Ponekada je uspjevalo, ponekada je žurnalistička mašta postajala stvarnost.
No, ovdje u Den Haagu žurnalističke slobode, snalažljivosti i reporterske hrabrosti nema još od početka rada Tribunala. Senzacionalizmu i žutilu brzo doskoče brojni čuvari velikog bijelog zdanja sa fontanom. To su davno uvidjele kolege iz najvećih novinskih i TV kuća u svijetu. Planetarni mediji uzaludno bacanje para i slanja novinara zamijenili su korištenjem agencijskih vijesti. U sudnici je uvijek prisutno nekoliko novinara što po nalogu Tribunala servisiraju cijeli svijet. Takav agencijski rad je jedino moguć. Nema ovdje specijalnih izjava sudija i optuženih, niti im se može prići. Jedino se ponekada vole šepuriti advokati, što kao i svi fiškali, papagajski dosadno ponavljaju da su njihovi branjenici nevini i da su samo branili svoj narod.
Monotono nagurivanje ispred Tribunala ispunjeno već umornim ponavljanjima istih priča, duboko poštovanih žrtava Mladićevih pokolja u Srebrenici, Prijedoru i drugim područjima, na trenutak je učinio zanimljivim jedan momak što je počeo mahati nekom zastavom. Istog trena su se kamere okrenule od ponavljača priča o teškim danima. Snimatelji su se počeli, gotovo nabacivati jedan na drugog loveći što bolji ugao za pravi kadar u kojem će biti zabilježeno bijesno otimanje oko zastave. Uzbudljivo je bilo gledati da li će jaki mladić što je,očito, došao ovdje da izaziva nasrnuti na hrabru ženu koja je kidisala na barjak ili da li će neko od grupe, što je postajala sve veća, nasrnuti na provokatora.
Na žalost brojnih objektiva i uspaljenih glasova reportera vatru je brzo smirio samo jedan jedini krupni holandski policajac. Poslije toga frku u sudnici je pravio, zna se, đeneral. Ali, to desetine kamera nije moglo snimiti. Čak nisu mogle zabilježiti ni to kako ga policajci gotovo iznose sa mjesta za optuženike. Zavjesa i za publiku u sudnici je bila spuštena. Na pozornici procesa čovjeku koji je, kako se može zaključiti po medijima na našim područjima, za jedne zločinac, a za druge heroj, bile su samo kamere i mikrofoni službi Tribunala, koje su svim zainteresovanim slale audio i video signal.
Dakle, uzalud su ovdje prihajale na desetine kolega i brojne ekipe tehničara. Velika sredstva su bačena i nikome od brojnih TV stanica, radija i novina, nije porasla gledanost ili tiraž. Čini se da su u svemu najbolje prošli ovi mangupski blogovi što niču kao gljive svakog dana. Lijepo su te takozvane blog kolege sjedile za svojim kompjuterskim tipkalicama i prepisivale ono što im se svidjelo. U njihovim materijalima poneka je bilo više zanimljivosti i pikanterija nego u izvještavanjima reportera s lica mjesta. Naravno, često na tim copy past medijima proradi i mašta koju gotovo nikada ne sankcionišu kojekakva novinarska udruženja ili sudovi.
Po mom skromnom profesionalnom iskustvu jedina vrijednost dolaska brojnih novinara u ravnu zemlju Holandiju iskazala bi se u dovođenju ovdašnjih nosilaca nekadašnjih plavih šljemova iz Srebrenice pred objektive kamera.
Na tom planu kolege su potpuno zakazale. Lično poznajem nekoliko takvih Nizozemaca koji pod teretom savjesti i nemoći da ište učine u srazu sa stotinu puta nadmoćnijim Mladićevim jurišnicima žele da olakšaju dušu i srce. Da po ko zna koji put ponove da su ih Bosanci nepravedno optužili za kukavičluk i predaju hiljade Srebreničana u ruke krvnicima.
Natjecanje u ekskluzivnosti
Sa takvim sagovornicima pred Tribunalom, sa krupnim snimanjima njihovih lica u trenutku kada doznaju da je Mladić osuđen na maksimalnu kaznu doživotnog zatvora. Sa grčevima i radošću na njihovim licima prikazala bi se i druga strana strašne storije iz istočne Bosne. Moglo se još mnogo toga, ali, čini se, nije bilo ideja.Nije se razmišljalo dalje od prostora ispred sudnice. Mogla je ponekada kamera da se nađe i pred domom pukovnika Karemmansa, onog brkonje što je drhtao pred poludjelim vojskovođom što se svetio Turcima krajem dvadesetog stoljeća. Moglo je još mnogo toga…
Jer, novinarstvo nije samo uključivanje kamere i podmetanje mikrofona. U sve razvijenijem svijetu komunikacija žurnalisti i redakcije mogu više nego ikada da uštede. To se nije shvatilo u uredništvima iz regiona.
Natjecanje u ekskluzivnosti na mjestima gdje je ne može biti i gdje je sve podređeno strogim procedurama uzaludno je slati ekipe izvještača koji će moći snimiti samo vrata, bazen tamne vode i po kojeg sugovornika koji će jednu te istu priču ponoviti na stotine puta.
Takvim žurnalizmom ne vrijeđaju se samo gledaoci i čitaoci, nego i žrtve i njihovi najbliži.