Piše: Thomas Bauer/Liberal.hr
Kako sam odrastao na nemirnim ulicama bujajuće Dubrave, srednjoškolac bio u razdoblju raspada Juge i cijelog sustava, a i sam doma imam klinca u pubertetu pa mogu povući paralelu, samo ću reći da taj koji priča kako se danas klinci mlate više nego prije 20 ili 30 godina, ima gotovo patološki problem percepcije realnosti. Tim lakrdijaškim tvrdnjama uopće se ne želim baviti.
Ono što me kao liberala zabrinjava je da se mediji u utrci za klikovima i posebno razni vračevi sa svojim nadristručnim analizama ne gnušaju uništiti dva mlada života ne bi li dokazali nešto u što je teže povjerovati nego u ravnu Zemlju. Naravno, cure koje su se spremne onako divljački pomlatiti imaju ozbiljne probleme. Samo takvi se problemi rješavaju psihološkim i pedagoškim savjetovanjima, ne razvlačenjem po medijima i huškanjem represivnog aparata.
Naše kolektivističko društvo u kojem je pojedinac sveden na žohara koji švrlja kuhinjom sveopćeg boljitka te ga je uputno zgaziti, spremno ih je bacilo lavovima kako bismo postali svjesni navodno velikog problema. Zastrašujuće je da u orgiji nad zdravim razumom nitko nije postavio pitanje odgovornosti školskog osoblja i čitavog niza službi koje kroz poreze plaćamo ne bi li se takve pojave pokušale svesti na što manju mjeru.
Kako to na licemjernom i luditskom Balkanu biva, za sve su okrivljeni golobradi klinci i prokleti strojevi, u ovom slučaju mobiteli. Isti oni mediji što od mlatnjave u ringu rade herojstvo, a od aktera sportske idole, čudom se čude kada klinci to imitiraju. Protiv borilačkih sportova nemam apsolutno ništa, i sam pogledam dobru makljažu. Ali činjenica da se danas i djevojke mlate šakama i nogama, pa hrvaju u parteru, umjesto da se čupaju za kosu, jasan je znak da su to naučile gledajući druge ili da i same treniraju s obzirom da klubovi i dvorane niču kao gljive poslije kiše. Ne možete promovirati jedno, a zgražavati se nad drugim. No, tehnički razrađenije tuče ne znače da je nasilja više.
Još čudniji prijedlog stigao je od Lane Peto Kujundžić, sutkinje za mladež. Gospođa se na javnoj televiziji založila za zabranu mobitela u školama. Ne samo da je to nakon ovog slučaja podjednako besmisleno kao okriviti rendgenski aparat za rak pluća, nego je upravo činjenica da djeca danas bulje u ekrane najzaslužnija za enormni pad vršnjačkog nasilja. Dobar dio ih niti ne zna što je to nasilje koje je u mojem djetinjstvu bilo svakodnevica.
Nove generacije čudne su i meni. Ali u tom strahu od novoga spreman sam im dati šansu i provjeriti hoće li taj njihov globalni digitalni svijet od njih učiniti bolje ljude – otporne na socijalistički mentalitet i plemenski balkanski primitivizam koji su nas prikovali na europsko dno. S druge strane imamo hrvatski mainstream, suludu sljedbu koja ne shvaća da je upravo njihova pokvarenost i kratkovidnost uzrok svih naših problema.
Tako gotovo svaki mjesec imamo kampanju za neku zabranu. Često su te zabrane uperene upravo protiv naše navodno strašno problematične djece. Iako su ona danas neusporedivo manje sklona nepodopštinama nego što smo bili mi. Samo u zadnjih godinu dana pokušali su zabraniti mobitele u školama, pirotehniku za Novu godinu, maltretirali su nas suludom kampanjom kako bi ih pokušali uniformirati poput zatvorenika. Umjesto da promijene sebe i zabrane svoju glupost, oni bi jednostavno zabranili djetinjstvo.