Dan državnosti BiH obilježava se svakog 25. studenoga. Samo u Federaciji BiH i Distriktu Brčko, “tradicionalno” bez Republike Srpske. Na taj dan 1943. godine, na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine) u Mrkonjić Gradu usvojena je Rezolucija tog tadašnjeg najvišeg zastupničkog i zakonodavnog tijela BiH, u kojoj je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih, te ravnopravnost Republike BiH unutar jugoslavenske federacije, s povijesnim granicama koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne. Smatra se da su upravo tada postavljeni temelji za suvremenu BiH.
Ovim aktima izražena je odlučnost naroda BiH da “njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, da bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata.
Ideja ZAVNOBiH-a je ugašena
Na žalost, iako se mnogi i danas zaklinju na vjernost ovoj ideji, ona se sve više gasi i sada je samo perfidni politički folklor na koji se pozivaju svi političari, a posebno najmnogobrojnijeg naroda u BiH, bez iskrene namjere. Ali, kako bi do kraja bilo jasno, slično bi se ponašali i predstavnici bilo kojeg drugog većinskog naroda u BiH kada bi imali komfor većine.
Srbi u Republici Srpskoj, a ostali po potrebi popunjavanja nacionalnih kvota
Srbima je Daytonom ekskluzivno osiguran “njihov” dio BiH, osvojen u prošlom ratu i skoro očišćen od Bošnjaka i Hrvata koji su ubijani i protjerani. Taj etitet zove se Republika Srpska, što je jasna poruka tko na isti polaže ekskluzivno pravo. Pri tom je zbunjujuće kako sami naziv entiteta ne podiježe kršenju Ustava BiH, a podliježe, primjerice, 0bilježavanje Dana Republike Srpske na datum 9. siječnja, kada se obilježava i Krsna slava, a što je Ustavni sud ocijenio neustavnim je diskriminira nesrpsko stanovništvo u RS-u. Unatoč povijesnoj činjenici da je 9. siječnja 1992. godine tadašnja Skupština srpskog naroda u BiH, izglasala Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda BiH, kao neovisne cjeline unutar BiH. Venecijanska komisija je 2013. godine uputila službeni stav Ustavnom sudu BiH, smatrajući da 9. siječanj, koji se obilježava kao Dan Republike i Krsna slava, nosi moguću diskriminaciju nesrpskog stanovništva, Bošnjaka i Hrvata. To je dugogodišnji, neriješeni prijepor koji svake godine mjesecima služi za pojačavanje nacionalističkih tenzija, novih uvrjeda i blokada. Pri tom, Srbi izvan RS-a, kao i Ostali, u većini, “osuđeni” su na popunjavanje nacionalnih kvota, kao uostalom i Bošnjaci i Hrvati i Ostali u RS-u.
Srpsko vodstvo, ali i većina oporbenih srpskih stranaka ne želi se pomiriti s presudom Međunarodnog suda u Haagu koji je presudio da je srpsko vodstvo u prošlom ratu nad bh Bošnjacima izvršilo genocid. Posebno neprihvatljivu retoriku provodi predsjednik SNSD-a i bivši predsjednik RS-a, posebno uvrjedljivu prema Bošnjacima, želeći stvoriti narativ kako se u BiH radi o “vjerskom sukobu kršćana i muslimana”
Najveća odgovornost na Bošnjacima
Bošnjacima i Hrvatima određen je drugi dio BiH pod imenom Federacija BiH gdje prvi svojom brojnošću i pod krinkom “građanstva” godinama žele osigurati dominaciju nad daleko malobrojnijim Hrvatima. To bošnjački lideri uopće više ni ne kriju, što je igra na vrlo opasnu i ne fer kartu.Nei od njih sada uvode termin “proporcionalne diobe vlasti”, što je po onoj staroj “nije šija nego vrat”. To stvara ogromnu frustraciju kod hrvatskih političkih predstavnika koji su prepozali kako će, unatoč što su po Ustavu konstitutivan narod, ukoliko se obistini takvo “građansko uređenje”, uskoro biti minoran udio u vlasti.
No, Bošnjaci kao najbrojniji u BiH, do sada nisu pokazali razinu vizionarstva u opstanku Bosne i Hercegovine, ne žele učiniti sve kako bi se Hrvatima vratio osjećaj ravnopravnosti te smatraju da su ionako “previše dali Hrvatima”, ističući njihovu malobrojnost, smatrajući kako Hrvatima “treba dati” recipročno u odnosu na njihov broj prema popisu stanovništva, a ne isto onoliko koliko im kao konstitutivnom narodu, bez obzira na brojnost, pripada.
To bi bh Hrvate, kod kojih postoji ideja državotvornosti i opstanka BiH, moglo prisiliti na drastične korake. Upravo ovakav stav Bošnjaka natjerao je Hrvate, prvenstveno najjaču političku opciju HDZ BiH, na politički neprirodnu koaliciju sa SNSD-om i Miloradom Dodikom, bez obzira na agresiju i zločine koje je Srbija pričinila prema Hrvatskoj. Ovaj savez Čoviću se često spočitava te ga se rijetko može vidjeti na godišnjicama obilježavanja stradanja Hrvata u Hrvatskoj.
U ovom kontekstu vrlo značajno je za podsjetiti da su se Hrvati, prvo Washingtonskim sporazumom iz 1994., a potom i Daytonskim iz 1995. odrekli nekadašnje Hervatske republike Herceg Bosne u korist Federacije, a potom i države BiH. To je bio ogroman korak u izgradnji današnje BiH i jasan znak kako Hrvati biti dio BiH. I danas je pitanje bi li na ovakav korak pristao bilo koji bošnjački ili srpski političar.
Ali, na koncu, razumljiva je frustriranost i Bošnjaka koji su najbrojniji, a opet svedeni na “samo” dijeljenje političke ravnopravnosti s najmalobrojnijima. Upravo u tome je i najveća odgovornost Bošnjaka kako najmnogobrojnijeg naroda na očuvanju multietnične BiH, onakve kakvu navode da ju zagovaraju na temeljima ZAVNOBIH-a – jednakost, a ne stvaranje većinski bošnjačke države pod krinkom građanstva ili “proporcionalnosti”. Kao, primjerice i naziv SNSD (Savez nezavisnih socijal-demokrata), koji zastupa izrazito nacionalističke stavove.
Čega se Hrvati boje
Hrvati, iako najmalobrojniji, zahvaljujući Ustavu i Daytonskom mirovnom sporazumu imaju zaštitu kao ravnopravan i konstitutivan narod te tako i značajne poluge u vlasti kojima žele politički prisiliti Bošnjake da im prestanu zadirati u njihova prava i birati im njihove predstavnike. Najviše ih iritira izbor Željka Komšića (DF) za hrvatskog člana Predsjedništva BiH velikom većinom bošnjačkih glasova. Tu su Bošnjaci egzaktno potvrdili kako, zahvaljujući svojoj mnogobrojnošću, mogu izabrati dva člana Predsjedništva BiH. I na tome i dalje ustraju iako je to jedan od ključnih povoda bošnjačko-hrvatskih prijepora.
Hrvati ističu kako građanska država nije loša ideja, no da je to utopija s obzirom na neskrivene težnje Bošnjaka koji igraju na kartu brojnosti, strpljivo računajući na hrvatski, demografski slom koji će ih dovesti do razine nacionalne manjine. Hrvati zbilja i idu tim putem – iseljavaju se, natalitet im opada, nisu uspjeli izgraditi istinsku političku pluralnost. Tijekom svakih izbora za, primjerice, člana Predsjedništva BiH, političke stranke s hrvatskim predznakom prisiljene su na dogovor o jednom zajedničkom kandidatu, iako bi neke željele izaći sa svojim kandidatom. Jednostavno, bošnjačka politika ne dopušta istinsku političku pluralnost Hrvata jer svako rasipanje glasova pogoduje Bošnjacima koji im lakše izabiru predstavnika u Predsjedništvu. Ovo posebno pogoduje HDZ-u BiH koji ima argument za dominaciju nad ostalim hrvatskim političkim strankama, time želeći zadržati i poziciju najjače stranke. I to je, pojednostavljeno, taj začarani krug između Bošnjaka i Hrvata.
Zašto se ‘građani’ se izjašnjavaju kao Bošnjaci
Naime, dovoljno se prisjetiti na sljedeće podatke: prema posljednjem popisu stanovništa iz 2013. godine, 50,11 posto stanovnika izjasnilo kao Bošnjacima, njih 30,78 posto izjasnilo Srbima, a Hrvatima 15,43 posto. Nacionalno se nije izjasnilo 0,77 posto stanovništva, dok je manje od tri posto u kategoriji ‘ostalih’, u što ulaze pripadnici 17 nacionalnih manjina te druge etničke skupine.
Pitanje iskrenosti jednih i bojazni drugih u zagovaranju građanske države je vrlo jednostavno – Nacionalno izjašnjavanje velike većine Bošnjaka koji zagovaraju građansku državu i očita malobrojnost Hrvata koji smatraju da će biti potpuno istisnuti i bilo kakvog političkog života i odlučivanja u BiH.
Da sve bude dodatni apsurd i kaos, je činjenica kako ni Srbi, ni Bošnjaci, ni Hrvati, a ni ‘ostali’, nemaju potpunu ravnopravnost u današnjoj BiH, Srbi u Federaciji, a Bošnjaci i Hrvati u RS-u i to najbolje pokazuju presude za Suda za ljudska prava u Strasbourgu.
No, i tu se pokazuje vrlo kompleksno pitanje za BiH – kao u posljednjem slučaju Slavena Kovačevića, aktualnog savjetnika člana Predsjedništva BiH Željka Komšića (predsjednika DF-a kao političkog partera SDA najjače nacionalne stranke Bošnjaka u BiH), a koji je izabran velikom većinom bošnjačkih glasova u Predsjedništvo BiH.
Naime, Kovačević, koji ima dugogodišnju istaknutu političku karijeru, smatrao je kako su mu uskraćena prava. Licemjerje u BiH nije rijetkost, te se Kovačević neko izvjesno vrijeme izjašnavao kao Hrvat kada je za njegovu političku poziciju to bilo potrebno, dok je sada ‘Ostali’. Istodobno, on posjeduje i državljanstvo Republike Hrvatske, kao i mnogi istaknuti bh političari Bošnjaci. (Podsjetimo, hrvatsko državljanstvo ima i bivša ministrica vanjskih poslova Bih Bisera Turković). No, unatoč svemu, Kovačević je tvrdio kako je diskirminiran, umjesto da se od istog traži odgovornost zbog manipulacije i populizma. Europski sud za ljudska prava presudio je kako on nije diskriminiran.
Upravo ovakvi primjeri pobuđuju sumnje kod Hrvata u iskrenost zagovaranja građanske države. Primjerice, različita izborna pravila za pojedina područja gdje birači imaju “ugodnost” glasanja jedan čovjek-jedan glas, a druga, ako to nije u interesu ne: u Mostaru postoje izborne jedinice, nacionalna veta i kvote, u Travniku ne, itd.
Model RS-a i u Federaciji?
Iako izgleda da su Hrvati ravnopravno zastupljeni u institucijama RS-a, mora se priznati istina – to je samo zbog dobrih političkih odnosa Dodik-Čović, tako da Srbi u RS-u ima “svoje” HDZ-ove Hrvate. Međutim, to su više politički fikusi koji malo o čemu istinski odlučuju, ali daju privid zastupljenosti Hrvata u vlasti RS-a.
Brutalna je činjenica da bi ‘građanska Federacija’ ili neka buduća BiH s građanskim uređenjem, zapravo bila preslik RS-a – Hrvati bi u većinski bošnjačkoj državi bili “nužni fikusi”. Kao što je pjevao vječni Balašević, princip je isti – sve ostalo su nijanse.
Pri tom je česta “praksa” u Federaciji manipulacija nacionalnošću kako bi se došlo do političke fotelj – tako da, primjerice, Bošnjaci imaju “svoje” Hrvatse i Srbe, kao i Hrvati “svoje” Srbe kako bi se ispunila nacionalna kvota zastupljenosti, a dobila još jedna stranačka fotelja.
Nakon toliko godina koje su donijele i jedan od najkrvavijih ratova na području Europe i strašnu činjenicu počinjenog genocida, danas ni traga od ideje koja bi trebala biti nit vodilja i za obilježavanje Dan državnosti – BiH kao ekskluzivno ničija, ali istodobno svačija.
(Republika/V.S.H.)