Dan državnosti BiH obilježava se svakog 25. studenoga. Na taj dan 1943. godine, na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu usvojena je Rezolucija ZAVNOBiH-a, u kojoj je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih, te ravnopravnost Republike BiH unutar jugoslavenske federacije, s povijesnim granicama koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne. Smatra se da su upravo tada postavljeni temelji za suvremenu BiH.
Ovim aktima izražena je odlučnost naroda BiH da “njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, da bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata.
Na žalost, iako se mnogi i danas zaklinju na vjernost ovoj ideji, ona se sve više gasi – Srbima je Daytonom ekskluzivno osiguran “njihov” dio BiH, osvojen u prošlom ratu i skoro očišćen od Bošnjaka i Hrvata koji su protjerani. Taj ntitet zove se Republika Srpska, što je jasna poruka tko na isti polaže ekskluzivno pravo. To je također nevjerojatan ustupak i nagrada međunarodne zajednice za pričinjenu agresiju i genocid zbog koje su na, međunarodnom sudu u Haagu, osuđeni mnogi srpski, najviši vojni i politički dužnosnici,
Bošnjacima i Hrvatima određen je drugi dio BiH pod imenom Federacija BiH gdje prvi svojom brojnošću i pod krinkom “građanstva” žele osigurati dominaciju nad daleko malobrojnijim Hrvatima. To bošnjački lideri uopće više ni ne kriju, što je igra na vrlo opasnu i nefer kartu. Kao što ni srpski član Predsjedništva Milorad Dodik ne krije dugoročne namjere o secesiji RS-a.
No, Bošnjaci kao najbrojniji u BiH, do sada nisu pokazali razinu vizionarstva u opstanku Bosne i Hercegovine, ne žele učiniti sve kako bi se Hrvatima vratio osjećaj ravnopravnosti te smatraju da su ionako “previše dali Hrvatima”, ističući njihovu malobrojnost, smatrajući kako Hrvatima “treba dati” recipročno u odnosu na njihov broj prema popisu stanovništva, a ne isto onoliko koliko im kao konstitutivnom narodu, bez obzira na brojnost, pripada.
To bi Hrvate, u kojima još uvijek postoji ideja državotvornosti i opstanka BiH, moglo prisiliti na drastične korake. Upravo ovakav stav Bošnjaka natjerao je Hrvate, prvenstveno najjaču političku opciju HDZ BiH, na neprirodnu koaliciju sa Srbima – SNSD-om i Miloradom Dodikom.
U ovom kontekstu vrlo značajno je za podsjetiti da su se Hrvati, prvo Waashingtonskim sporazumom iz 1994., a potom i Daytonskim iz 1995. odrekli nekadašnje Hervatske republike Herceg Bosne u korist Federacije, a potom i države BiH. To je bio ogroman korak u izgradnji današnje BiH i jasan znak da žele živjeti u njoj. Pitanje je bi li na to pristao bilo koji bošnjački ili srpski političar.
Hrvati, iako najmalobrojniji, imaju značajne poluge u vlasti kojima žele prisiliti Bošnjake da im prestanu zadirati u njihova prava, birati im njihove predstavnike. Hrvati ističu kako građanska država nije loša ideja, no da je to utopija s obzirom na neskrivene težnje Bošnjaka koji igraju na kartu brojnosti, strpljivo računajući na hrvatski, demografski slom koji će ih dovesti do razine nacionalne manjine. I Hrvati zbilja i idu tim putem – iseljavaju se, natalitet im opada.
Da sve bude dodatno ‘začinjeno’ apsurdom, ni Srbi, ni Bošnjaci, ni Hrvati, a ni ‘ostali’, nemaju potpunu ravnopravnost u današnjoj BiH, Srbi u Federaciji, a Bošnjaci i Hrvati u RS-u i to najbolje pokazuju presude za Suda za ljudska prava u Strasbourgu. Iako izgleda da su Hrvati ravnopravno zastupljeni u institucijama RS-a, mora se priznati istina – to je samo zbog dobrih odnosa Dodik-Čović, tako da Srbi u RS-u ima “svoje” HDZ-ove Hrvate. Ova “praksa” česta je i u Federaciji – manipulacija nacionalnošću, tako da i Bošnjaci i Hrvati često imaju “svoje” Srbe kako bi se ispunila nacionalna kvota zastupljenosti, a dobila još jedna stranačka fotelja.
Skoro ni traga od ideje zbog koje se, uostalom, danas i obilježava Dan državnosti BiH.
(Republika/V.S.H.)