Piše: Dalibor Milas, teolog, doktorand s Karl-Franzes-Universität Graz/express.hr
Njegovo prvo pitanje je bilo zašto sam toliko kritičan prema političarima i na temelju čega donosim takve, prema njegovu mišljenju, preuranjene i nezrele sudove, jer ti političari su ipak – “naši”. Odgovorio sam mu kako je evangelički teolog Jürgen Moltmann jako pregnantno i kršćanski ispravno predstavio “teologiju križa” te kako ne bi bilo zgorega sve to proučiti za dobro svih nas. Na to me on upitao znam li ja uopće tko je Jürgen Moltmann. Očekujući neku novu informaciju i spoznaju, naivno sam upitao: “Tko?”
On mi je sav uznemiren odgovorio: “Pa ljevičar! Zar ćemo dopustiti da nas ljevičari uče našoj vjeri?!” Budući da mi je u tom trenutku postalo kristalno jasno da se Crkva i ljevica na zapadnom Balkanu mogu vidjeti jedino preko nišana, Moltmann mi je postao još interesantniji. Ovaj 91-godišnji umirovljeni profesor teologije iz Tübingena slovi kao jedan od najznačajnijih protestantskih teologa dvadesetog stoljeća. Kad govorim o njegovu utjecaju i značaju, nisam uopće siguran odakle točno početi.
Jedno od njegovih najboljih djela je upravo njegova “Teologija nade”, koja je prevedena na mnoge jezike te koja je sjajno odjeknula u svjetskoj javnosti. Ovaj novi pristup teologiji i nadi je bio toliko subverzivan i za DDR-ov režim opasan da se njegove knjige u DDR-u nisu smjele čitati niti je bilo dopušteno spominjati njegovo ime. Kako to inače biva, Moltmann je obilježen kao “američki agent i anarhist”.
U autobiografiji piše da se teologijom počeo zapravo baviti u vrijeme zarobljeništva u Drugom svjetskom ratu, gdje je iz neposredne blizine bio svjedok smrti najboljeg prijatelja. S Johannom Baptistom Metzom počeo je šezdesetih godina prošlog stoljeća s afirmacijom političke teologije. Glavna misao vodilja, naime, nije bila politika nego Auschwitz. Držao je da je žrtvama Auschwitza potrebna pravda: “Žrtve imaju dugotrajno pamćenje jer još nose ožiljke svoje patnje koju ne mogu zaboraviti.
Oni koji su prouzročili tu patnju imaju kratko pamćenje. Oni ne znaju što su učinili i ne žele to znati. Stoga zločinci ovise o žrtvama ako se žele okrenuti od smrti prema životu.” Metz i Moltmann su također smatrali da je potrebno osloboditi teologiju iz zatočeništva “građanske religije”, kako bi ona bila korisnija i religiji i cijelom društvu.
Od 1967. do umirovljenja 1994. predavao je Sustavnu teologiju i Socijalnu etiku na glasovitom Sveučilištu u Tübingenu. Osim svoje glasovite “Teologije nade”, u kojoj je nadu predstavio kao središte i izvor kršćanske egzistencije, Moltmann je 1972. objavio djelo “Raspeti Bog”, u kojem se uhvatio u koštac s (be)smislom teologije nakon Auschwitza. Svojim teološkim promišljanjima inspirirao je mnoge teologe i teološke pristupe.
Zgodno je napomenuti da su njegove misli bile kamen temeljac južnoameričke teologije oslobođenja. Iako je Moltmann već čovjek u poznim godinama, opet se ne boji društvenih rasprava. Nakon terorističkih napada u SAD-u 2001. kritizirao je provalu nihilizma koji je, umotan u ogrtač religijskog, spreman bez ikakva premišljanja uništiti brojne živote. Jedan je od najvećih zagovornika ekumenizma i efikasnijeg dijaloga kršćanskih zajednica u svijetu.
Povodom simpozija “Reformacija i revolucije” Hrvatskog filozofskog društva u Zagrebu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu održat će se javni razgovor na temu “Revolucija, vjera i budućnost” upravo s Jürgenom Moltmannom. Uglavnom, ako ste u Zagrebu i ako idući tjedan (srijeda, 19 sati) budete imali vremena, dođite i poslušajte čovjeka koji zna što govori. Imam osjećaj da Moltmann u Hrvatsku dolazi u najboljem mogućem trenutku.