Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić
Oduvijek sam, recimo, zagovarao povratak Veleža pod Bijeli brijeg – i zato što mu nije omogućavan nerijetko sam kritizirao hadezeovu političku bulumentu. A onda, mostarski gradonačelnik obznani nešto što je djelovalo kao grom iz vedra neba – da je upravi Veleža još prije pet-šest godina ponudio da igraju na gradskom stadionu. I da oni sami time uopće nisu bili fascinirani. Da su, naprotiv, tome preferirali izgradnju tribina u Vrapčićima – gdje nakon rata i inače igraju – i da im je gradska uprava tome i udovoljila.
Frapiran sam i informacijom da je gradonačelnik Mostara u dva navrata Gradskom vijeću predlagao promjene naziva ulica koje, a sve se nalaze u zapadnom dijelu grada, nose imena ustaških glavešina – i da ulični natpisi s imenima Budaka, Francetića, Vokića, Lorkovića budu zamijenjeni univerzalnim vrijednostima, imenima Preloga, Andrića, Ujevića.
Ali, nije išlo.
Zašto? Zbog, ako je gradonačelniku vjerovati – a najiskrenije, ne znam zašto, ali vjerujem mu – zbog suprotstavljanja zastupnika SDA, koji o ustaškim glavešinama na natpisnim pločama mostarskih ulica trube i danas, i to svaki u Boga dan.
Ni sam, potom, ne znam bili se smijao ili plakao nad informacijom da je federalna vlada formirala svoj antikorupcijski tim – ne zbog tima kao institucije koja je ovom dijelu zemlje potrebna kao zrak i voda, nego zbog činjenice da ga čine ljudi koje bi, barem dio njih, i same trebalo staviti pod lupu antikorupcijske analize. Za prvog u timu je, recimo, naćulen čovjek kojeg se optužuje za koješta – a koji mi je, iskreno, i u situaciji u kojoj ga upoznah, odavao dojam moralno krajnje upitna stvora.
I kako od takvog očekivati da se usprotivi odluci, a iza nje stoje oni koji naćuliše i njega, da se na mjesto federalnog poreskog inspektora postavi osoba koja je i sama pravosnažno osuđena za primanje mita – i to, ni manje ni više, nego opet na mjestu poreskoga inspektora?
Ili, kako nego neiskrenim i demagoškima doživljavati izjave, a daje ih prvi čovjek federalne vlade, da je zadovoljan radom federalne vlade nakon ulaska SBB-a u nju znade li se što ta ista vlada do sada učini – i što još uvijek čini? Ako tko ne zna, evo da mu pomognem – ništa osim međusobnog nadmudrivanja koalicijskih partnera koji je sklepaše. Uostalom, za godinu i pol njezina mandata nije otvoreno ni jedno radno mjesto – a obećano ih je stotinu tisuća. Ili, u tom istom vremenu nije sagrađen ni centimetar autoputa – a u istom periodu mandata ona platformaška, kakva god da je bila, osigura tridesetak kilometara.
No, moram priznati da mi ništa od toga nije i događaj tjedna. Taj je epitet, naprotiv, zaradilo nešto sasvim treće. Grohotom se, prije koji dan, nasmijah najnovijem, ali i nesvakidašnjem iskustvu jednog od simbola bosanskohercegovačkog istraživačkog novinarstva – javnoj kavici koju s Dodikom popi Slobodan Vasković. Grohotom se nasmijah sadržaju, ali i stilu razgovora kojeg Vaske sa svojim „prijateljem“ vodiše – i hrabrosti koju, odlukom da sa sadržajem razgovora upozna i javnost, ova novinarska ikona pokaza.
Razgovor je, naravno, bio poprilično dugačak. Ali, o njegovu karakteru svjedoče i slijedeće sentence. Misliš li ti, provocira Dodik svoga „prijatelja“, da ja imam problem s Tužiteljstvom BIH? Imaš, uzvraća mu Vaske, veliki problem s Tužiteljstvom BiH. Misliš li ti, nastavlja Mile, da ja imam bilo kakav problem s Tužiteljstvom BiH, a da nije politički? Imaš, uzvraća mu Vaske, veliki problem s Tužiteljstvom BiH i on nije politički.
I da ne nastavljam, takav je duh čitava razgovora koji je, kako mi se učini, mogao trajati i više od sata. No, sam razgovor i nije najvažnija stvar na svijetu. Važnije je, recimo, pitanje što to silnog Dodika pritisnu pa da na kavicu zove „dripca“ koji ga svakodnevno secira – i to na način koji, kako i Mile prizna, upućuje da su mu izvori krajnje pouzdani.
Pita li se, recimo, mene, objašnjenje je i više nego trivijalno. Obruč oko baje, kako samoinaugurirani vožd sebi tepa, sve više se steže – a to, onda, i njega tjera u pogreške koje su sve očiglednije. Prisjetimo se, primjerice, storije o Pavlović banci. Ili, eventualno, one o Bobar banci – u kojoj je, veli baja, sve k’o suza čisto. I u kojoj je problem, što se njega tiče, iskrsnuo tek zbog smrti njezina vlasnika.
Drugi, međutim, ako je po zastupnici SDS-a u državnom parlamentu suditi, od ljudi iz ove kuće dobivaju potpuno suprotne informacije – da je tamo činjen kriminal kakav se rijetko dade sresti. I ne samo to. Ljudi navode i gdje je točno kriminal činjen.
Za ovu priču, istina, to i nije najvažnije. Ali, jeste problem otkuda Dodiku pravo da govori je li u jednoj banci sve rađeno prema zakonu ili nije? I, ne sugerira li takvo uguravanje zaključak kako u vezi s Bobar bankom ni on sam nije nevin – pa onda osobnim formalnim autoritetom želi izvršiti pritisak kako bi se sve i gurnulo pod tepih?
Gotovo identična logika se ponavlja i u slučaju nedavnoga hapšenja dviju, Dodiku bliskih direktorica – jedne na čelu Agencije za bankarstvo RS-a i druge na čelu Investiciono-razvojne banke RS-a. Gospođe su, uz hrpu drugih, uhićene zbog, kako se navodi, postojanja osnova sumnje da su počinile organizirani kriminal, a time nanijele i veliku štetu, kako fizičkim i pravnim licima, tako i zemlji u cjelini.
Sve to, međutim, nije zasmetalo predsjednika RS-a da otvoreno stane u obranu svojih direktorica – da ustvrdi kako su one svoj posao radile sukladno zakonu i kako i dalje uživaju njegovo puno povjerenje. I da nije problem u njima, nego u organiziranom ataku na RS za koji su zaduženi SIPA i Tužiteljstvo BiH – ili Dodikovim vokabularom, „neovlaštene institucije, koje nisu u skladu s Ustavom“, i koje su napravljene kako bi se preko njih „vršio pritisak na RS i njezine institucije“.
Ne ulazeći, dakako, u pitanje krivnje ili nevinosti optuženih, opet je nemoguće izbjeći pitanje zašto se u tu priču petlja i prvi čovjek RS-a – i ne znači li ono, osim što je evidentan pritisak na organe gonjenja, i njegov strah od batine koja bi u konačnici mogla završiti i na njegovoj grbači?
Ni pol muke, dakako, da je Dodik izoliran slučaj. Jer, na površini je i više nego puno ponašanja istog kova. To što u kontinuitetu, a u vezi s pritvorom lidera SBB-a, čini bošnjački član državnoga trijumvirata već je, tako barem mislim, sažvakana priča.
Svakodnevno čovjek, a šef je države, vlastitu poziciju koristi za pritisak na pravosuđe. Pitanje je samo što je u podtekstu tog pritiska – ali i javnog performansa prvog čovjeka SDA? Vrag bi ga znao. Ja, recimo, spadam među one koji vjeruju kako je po srijedi svojevrsni „dupljak“. Pred javnošću žal, iza zavjesa likovanje zbog efikasnog odrađivanja opasna političkog rivala. Iako, isključiti ne treba ni strah kako Fahro nije ispucao svoje karte koje koštati mogu i njega.
Ili, na noge Dodiku ovih dana u Banja Luku dolazi drugi, hrvatski član kolektivnog šefa države – i s njime se druži, malo u palači Predsjednika, malo po banjalučkim kafićima. Što bi narod rekao, da se zna kako je na njegovoj strani. Zasmetala mu nisu ni sva upozorenja o položaju Hrvata u RS-u – a njihove interese, navodno, brane jedino on i njegova partija.
Niti jednom gestom prema vlasti u ovom dijelu zemlje, ni on ni partija mu ne pokazaše da nisu zadovoljni učinjenim kako bi se povratak Hrvata i omogućio. Ni jednom gestom, potom, čovjek ne pokaza kako je nezadovoljan jer preostala hrvatska djeca u ovom dijelu zemlje nastavu ne mogu pohađati na materinjem jeziku. Ni jednom gestom, na koncu, ne pokaza razumijevanje za vapaje biskupa banjalučkog da će iskopniti i ono malo vjerske pastve što mu još ostade.
Ali zašto?
Da ne bi naljutio svoga banjalučkog partnera – koji i sam potvrđuje kako je njihovo partnerstvo čvrsto? Jer, počneš li takva pitanja potezati, tko zna što se može dogoditi? Sve izgrađeno se može srušiti kao kula od karata? A Čović to ne bi htio. Zašto? Ne znam. Ali ne treba isključiti da je po srijedi to da njega i njegova banjalučkog partnera neke druge stvari povezuju puno više od interesa naroda – i nalažu im da budu jedan uz drugoga.
Samo koji dan prije toga, koje li „slučajnosti“, lider HDZ-a u zatvoru posjećuje i čelnika SBB-a. Kao građanin, istina, na to ima pravo. Možda bih takvo što i ja učinio. Nije mi, potom, nakana ni određivati se prema uhićivanju vlasnika Avaza – je li na pravdi Boga utamničen ili ne. I, ako već hoćete, želim mu, ako je nevin, da to na sudu i dokaže i brzo se vrati najmilijima. Ali, ako ga u zatvoru posjećuje šef države, to je već druga priča. I nimalo, recimo, nije nesuvislo pitanje nije li to otvoreni pritisak na pravosudnu vertikalu vlasti?
Pođe li se, pak, od toga, kako izbjeći još jedno pitanje – zbog čega? Je li po srijedi prijateljstvo koje ne mari ni za poziciju u hijerarhiji vlasti? Ili je, ne daj Bože, u pitanju nešto sasvim drugo – strah, recimo, kako bi mu se slična priča i samu mogla zakotrljati oko kućnog praga? Pa je, onda, solidariziranje s drugim preventivno djelovanje – uz javne prijetnje tipa, radite što vam drago ali vam je vijek trajanja vrlo ograničen. Uostalom, na to upućuje i dio njegove izjave nakon posjete Radončiću.
Nalazimo se, reče tada, „u ambijentu u kojem se nalazimo i to ne smijemo nikada podcijeniti“. Kojem ambijentu – i što to ne treba podcijeniti? Nije li po srijedi, možda, ambijent ustavne neovisnosti pravosudne vertikale – i nemogućnosti da ju se kontrolira s pozicija zakonodavne i izvršne vlasti? Gospodina to, kada je o tom svome ambijentu zborio, nitko ne priupita. A trebao je – jer, možda je, tko zna?, mislio na nešto sasvim drugo. Ili nije? U svakom slučaju, u vezi s tom izjavom ostade nejasnoća. A od raščišćavanja s njima uvelike ovisi i budućnost ove zemlje.