Piše: Stjepan Brzica
Rusija dobro zna da je suvereno pravo svake države hoće li ući u neki savez ili neće i nitko se nema pravo miješati. Rusija se nije mogla suzdržati, a indirektno je priznala da je imala svoje prste u proruskim i prikrivenimm prosrpskim demonstracijama u Podgorici čija je bila namjera srušiti legalnu vlast Crne Gore.
Nije to ništa novo.
Crna gora je odavno bila i ostala trn u oku veliosrpske poltike.
Podsjetimo se.
Nakon I. Svjetskog rata Srbija je protjerala crnogorskog kralja Nikolu i na nelegalnoj podgoričkoj skupštini, na kojoj su mogli sudjelovati samo Srbi i prosrbi, Crna Gora je jednostavno bila priključena Srbiji. To je bilo u okviru plana stvaranja ‘Velike Srbije’. Mala Crna Gora je veliiosrbe manje zanimala od samog izlaska na more preko nje. U tom pravcu je i išla izgradnhja željuezničke pruge Beograd Bar. Crngorci su na protjerivanje kralja i priključenja Srbiji digli ustanak koji su velikosrbi u krvi ugušili zajednoi sa paljevinama, pljačkama i drugim oblicima nasilja.
Nije samo Srbija zainteresirana za Crnu Goru nego i Rusija koja je vidjela u Crnoj Gori lak plijen da se dokopa mora. Jedino bi to bilo i bit će nemoguće s ulaskom Crne Gore u NATO. Milo Đukanović je jasno rekao da će Crna Gora biti dio NATO pakta što je njeno suvereno pravo. To je rekao i šef Sjeveroatlantskog saveza Jens Stoltenberg.
Nakon što je dao komplimente Beogradu, gdje je kao dijete sin diplomate proveo djetinjastvo i igrao s drugom djecom, ne propustivši kazati svoje mišljenje o Crnoj Gori.
Poslanici Dume su izjavili da “blokovski pristup uvlačenja novih država, posebno protiv volje njihovih građana, u vojne alijanse što pretstavlja politički instrument iz doba hladnog rata”.
Ovdje se pokazalo da je Rusija, kao očiti gubitnik krenula na sve ili ništa. Ona čak instzrumenstalirane prosvjednike nazivali “voljom naroda”. Čijom voljom Rusije ili Crnogorskog naroda? To pokazuje koliko se ruska politika, iako svjesna da nije u pravu odlučila na političku diverziju.
Stoltenberg je rekao i ovo, da je pitanje aspiracije Crne Gore da postane članica NATO pakta, pitanje samo te zemlje i NATO-a. Pojavila se i vijest, možda kao ‘probni balon’, da bi se Rusija priključila antiterorističkoj organizaciji za utjecaj na balkanske zemlje koje još nisu u EU i NATO-u.
U kontekst ovih izjava nezaobilazno spada Putinova politika, ne samo prema NATO paktu, nego i prema zemljama iz svog vidokruga.
Prvo je ilegalno okupirao Krim, najvjerojatnije mu je bio gubitak utjecaja u Ukrajini preko svog pulena Janukoviča. Nakon Krima je krenuo na destabilizaciju Ukrajine, zatim je upućivao podmornice i avione u Baltičku regiju radi zastrašivanja. Srbiju je “privolio” da ne uđe u NATO, ali koliko će to trajati, usprkos jakih proruskih grpa u Srbiji, naročito vrha Srpske pravoslavne crkve?
A ta crkva je naučila dirigirati srpskom politikom. Sjetimo se samo patrijarha Varnave koji je sve učino da Senat tadašnje Jugoslavije ne ratificira sporazum s Vatikanom iako je to bila učinila Skupština. Organiziranim demonstracijama u Beogradu spriječna je ratifikacija konkordata…
Vučić izjavljuje privrženost NATO paktu iako će Srbija biti neutralna, a mora znati da to neće ići jer se ne može sjediti na dvije stolice istovremeno. Srbija i sama Rusija trebaju biti svjesne da je Srbija okružena zemljama NATO pakta i da se tu politički ne da ništa uraditi, kao i da bi primjena sile izazvala veliki oružani konflikt, a kožda i treći svjetski rat u što se Rusija ne može i ne smije upustiti, dok je Putinovo pokazivanje mišića izlaganjem novih oružja – prazna priča.