No, dvojica franjevaca – fra Mile Vlašić i fra Bože Radoš, koji zajedno sa 80-godišnjim fra Bonifacijem Barbarićem služe u toj crkvi, pripadaju skupini od 30-ak vjerskih službenika na području Hercegovine koje Katolička crkva ne priznaje, odriče im mogućnost služenja i, pozivajući se na odluke o isključenju iz Franjevačkog reda, naziva ih „otpušteni“. Riječ je o tzv. hercegovačkom slučaju koji će uskoro napuniti pola stoljeća trajanja.
Kad su, dokumentom iz 1968. godine, svećenici koji djeluju pod okriljem Mostarsko-duvanjske biskupije pokušali preuzeti župe u kojima su služili franjevci, usprotivili su se i sami franjevci, ali i vjernici. Vatikan je sedam godina kasnije izdao poseban dekret, zahtijevajući da franjevci biskupiji predaju župe, a riječ je o njih osam na području Hercegovine, no ni tada se ništa nije dogodilo. Stvar je aktualizirana nakon posljednjeg rata, kad su franjevce, jednog po jednog, isključili iz reda, uskrativši im djelovanje. No, franjevci su ostali, uživajući podršku vjernika.
Povezanost franjevaca i naroda
„Kroz dugu i tešku bosansko-hercegovačku povijest fratri su se uspjeli ukorijeniti u narod, postati s njim obitelj, postali su njegova sigurnost, njegova svijest i savjest, njegovo svjetlo, njegova povijest“, napisao je fra Bonifacije Barbarić u proslovu jedne od knjiga fra Bože Radoša.
„Dirati u fratra za bosansko-hercegovačkog vjernika znači dirati njega; progoniti fratra znači progoniti njega“, pravdao je reakciju naroda u zaštiti čapljinskih i hercegovačkih franjevaca.
‘Preliminarni razgovor nije i dogovor’
„Da današnji crkveni moćnici imaju u svojim rukama mehanizam lomače kao što su nekada imali, davno bismo izgorjeli. I ne bismo samo mi gorjeli na lomači, nego se one ne bi ni gasile“, tvrdi fra Mile Vlašić.
Priznaje da bi se „svaki normalan čovjek, bez pomoći Boga, odavno slomio i ne bi mogao izdržati“ ono što se hercegovačkim franjevcima događa posljednjih desetljećâ. Po njemu, sve se od početka tzv. hercegovačkog slučaja „gradilo na laži, pohlepi, otimačini“.
„U to je vrijeme bilo razgovora [o preuzimanju župa], ali ne i dogovora. I sâm Rim je rekao da se dogovore. Međutim, preliminarni razgovori su predstavljeni kao dogovor, oni su izvukli što njima odgovara, otišli u Vatikan i rekli da je dogovoreno“, prepričava fra Mile.
„Cijela Hercegovačka franjevačka provincija, odnosno narod na tom području nije to prihvatio, nisu željeli da ih fratri napuste jer su 700 godina tu bili. Ne bi ovdje bilo Katoličke crkve da nije bilo fratara jer su bili jedina organizirana katolička vjerska ustanova stoljećima. Narod i fratri bili su jedno i narod nije vidio da dolazi nešto bolje, pa su opravdano pitali: ‘što su pogriješili i što ne valja, zašto ih mijenjate ako je sve u redu?’ Narod je, i tada i danas, bio i ostao apsolutno protiv“, dodaje.
Problemi kod drugih svećenika
I kad su svjesni da im neki sakramenti, poput vjenčanja ili ispovijedi [uz njih sakramenti su krštenje, prva pričest, krizma, zaređenje, posljednja pomast], kod drugih svećenika budu sporni, opet dolaze. Događalo se, pričaju vjernici i potvrđuju franjevci, da svećenici pitaju vjernike iz koje župe dolaze, pa kad kažu da su iz Čapljine i da su tamo vjenčani, odbijaju im, primjerice, krstiti dijete. A tu nastaje problem.
„Za svaki sakrament se traži slobodan pristanak. Ako se nekoga prisiljava, ugrožena je bit sakramenta. Ljudi različito reagiraju, ali i odlaze na drugo mjesto ako ih odbiju“, tvrdi fra Mile.
Svatko ima svoju stranu priče
I fra Bože Radoš vjernike smatra ključnim osloncem. Uvjeren je da oni bolje znaju koliko im znače franjevci, nego što to mogu znati u biskupiji ili Vatikanu. „Oni su tu, svaki dan su s nama, žive s nama, razumiju nas. Vjernici su nam kao majka svom djetetu. Teže im padaju ti udari na nas, nego nama samima. Oni suosjećaju s nama, a čini mi se i da prije i bolnije osjete tu nepravdu“, priča fra Bože.
„Ljudi su osjetljivi i bolje znaju istinu i pravdu nego oni koji to propovijedaju. Kad su pokušali udar napraviti, ljudi su stali uz nas. Kad su rekli ‘ne valja im ispovijed’, stvori se red i ispovijedamo pet sati. Oni govore djelima, oni žive s nama i znaju tko smo i što smo, ne moramo im govoriti. Svijet vidi, čuje, zna – a crkva je kod nas puna i imamo puno povjerenje svojih vjernika“, napominje.
Po njemu, svatko u priči o „hercegovačkom slučaju“ ima svoju povijest, svoju stranu, svoje knjige. I sâm ih je o svemu napisao tri. Sve mu je kao šahovska igra, pa tako i vidi razrješenje slučaja – analizirati potez po potez, rekonstruirati cijelu igru i doći do istine. „Gdje je laž i prijevara – tu uskačem. Ne mogu laž i prijevara pobijediti, pa i da glavu izgubim. Bez istine nema ničega. Kao što je Isus govorio: ‘Istina će vas osloboditi’. Jedino rješenje ‘hercegovačkog slučaja’ i jeste – istina, mi se istine ne bojimo“, ukazuje fra Bože.
„Svi se slučajevi u crkvi, a i u svijetu, mogu riješiti u pet minuta, tako i ovaj. Pogotovo u crkvi – primijeniti Evanđelje i riješeno je sve. Dakle, što bi učinio Krist u ovom slučaju? Poslušao bi obje strane“, zaključuje fra Mile.
Pokušaj da se i u ‘hercegovačkom slučaju’ čuje stajalište druge strane nije urodio plodom. „Nemamo mi tu što kazati. Tu je odavno sve kazano“, kratko je odgovorio don Željko Majić, generalni vikar Biskupskog ordinarijata u Mostaru.
(Izvor: Al Jazeera/M.O.)