Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić
No, sve to ne brine i domaće vlasti – koje se čak i hvale aktualnim trendovima. Federalnu ministricu financija, primjerice, ohrabruju financijski trendovi u ovom dijelu BiH – jer, kaže, suficit bilježe i federalni i proračuni županija i općina. Ne pojašnjava, doduše, i gdje su, ako je već tako, razlozi bjesomučnog zaduživanja – i kod komercijalnih banaka i kod svjetskih zelenaša.
Optimizam isijava i iz odaja njezina banjalučkog kolege. U prva četiri mjeseca ove godine, pojasni čovjek prije koji dan, zabilježen je rast većine parametara kojima se mjeri stanje RS-a. Rasla je, veli, industrijska proizvodnja, rastao je BDP – i to po stopi kakvom se pohvaliti može malo tko u Evropi – smanjen je broj nezaposlenih i sve u tom duhu. Ukratko, građanima toga dijela zemlje nikada do sada nije bilo bolje.
Kojom srećom da je tako – i s ovu i s onu stranu entitetske crte. No, podaci su nemilosrdni – i demantiraju entitetske financijaše. Smanjivanje broja na zavodu registriranih kao nezaposlenih, naime, nije rezultat novih zapošljavanja nego odlaska ljudi izvan BiH. Svaki drugi dan, čitam, samo pred slovenskim konzulatom u Banja Luci u redu čeka po nekoliko stotina ljudi kako bi podnijeli zahtjev za odlazak na rad u ovu zemlju – i to ne da rade poslove za koje su kvalificirani nego bilo što. Jer, u svojoj zemlji ne mogu ni to. Ili, pročitah i to, u prošloj godini je zemlju napustilo 16 000 njezinih građana. Samo ljubušku općinu je, ako su medijski izvori točni, napustilo 150 obitelji – i zamaklo put Njemačke dakako – a drugačije nije ni u drugim dijelovima zapadne Hercegovine. Razlog – kod vlastite kuće siroti narod, za čiju sreću skrbi „veliki vođa“ nema ni teorijskih šansi dobiti posao i živjeti od svoga rada.
Sve to se, naravno, događa u zemlji koja, usprkos svim skidanjima s evidencije nezaposlenih onih koji otpeljaše bez velikih izgleda da se i vrate, i danas ima preko 500 tisuća registriranih na zavodima za zapošljavanje – ali i u zemlji u kojoj svaki četvrti zaposleni je na državnim jaslama. Jer, ovih dana je obznanjen i taj podatak, skoro 200 tisuća ih trenutno plaću prima iz nekog od proračuna, od lokalne do državne razine. I ne samo to. Svugdje ih i dalje zapošljavaju – na razini institucija BiH, ako dobro upamtih, plan je i u ovoj godini primiti novih gotovo tisuću stranačkih uhljeba.
Čime sve to pravdati? Iz pozicije vlasti etnonacionalista na stotine je „argumenata“ zašto su i postojeće brojke na pleća države natovarenih, a i zahtjevi za dodatnim zapošljavanjima opravdani. Iz pozicije zdrava razuma, međutim, razlozi su izvan sfere pameti – u stvaranju, ne samo sigurna glasačkoga tijela nego i mašinerije koja, zbog činjenice da ima apsolutnu kontrolu nad konstrukcijama stanja izborne volje građana, jamči etnonacionalistima sigurnu pobjedu i na svim slijedećim izborima.
Sve to, doduše, ne znači da se i među vladajućim etnonacionalističkim partijama ponešto ne mijenja. Turbulencije unutar SDA su, recimo, takvog intenziteta da su izmakle kontroli – i da ih se više nije moglo zadržati ni izvan očiju javnosti. Što će rezultat toga biti tek treba vidjeti. Ovih dana na mogućnost slične situacije – za sada, istina, samo na lokalnoj razini – upućuju i događanja unutar HDZ-a. U Neumu je, čitam, došlo do preslagivanja većine u općinskom vijeću. Razlog – sukobi unutar lokalnoga HDZ-a koji su rezultirali formiranjem dviju stranačkih grupacija i njihovo koaliranje s drugima kako bi formirali većinu u odnosu na supartijce s kojima se zakrviše.
No, znaci pucanja „hrvatskog jedinstva“ su sve vidljiviji i na drugim razinama – onima zbog kojih je HDZ formirao čak i Hrvatski narodni sabor kako bi stvarao privid svehrvatske sloge. Prije koji dan, primjerice, zastupnica devedesetke u državnom parlamentu optuži HDZ da je privatizirao HNS – da se o prijedlozima HDZ-a na njemu često niti ne glasuje, a u javnosti se stvara slika kako su zaključci, koje donosi, izraz općeg konsenzusa partija članica ove krovne političke udruge. Među inim, pojašnjava gospođa Zelenika, ni prijedlog izmjena Izbornog zakona nije bio na glasovanju – i nije izraz volje u HNS okupljenih.
K tome, dodaje gospođa zastupnica, prijedlozi izmjena i dopuna istog tog zakona, koje HNS-u ponudiše ljudi devedesetke, bitno su drugačiji od onih kojima se u javnosti operira. Ili još konkretnije, njezina je partija tražila da se „napravi hrvatska i bošnjačka izborna jedinica i u entitetu Republika Srpska“. Ali, za HDZ je taj dio zemlje kao „sveta krava“. Ili, vokabularom cijenjene gospođe, „sve se u FBiH može dirati samo neka se ne dira RS“.
I stoga je i na stranačkomu predsjedništvu tražila da se „nakon svake sjednice HNS-a, ako se HDZ 1990 ne slaže s njihovim stavom, održi konferencija za medije“ kako bi se to i obznanilo. Jer, veli, u javnosti se stvara kriva percepcija da i oni sami podržavaju takvu politiku. A nisu. I stoga je od stranačkih kolega tražila da krenu u izradu vlastita prijedloga Izbornog zakona – i sigurna je da će do jeseni to biti i učinjeno. Jer, u devedesetci su, ako joj je vjerovati, za cjelovita a ne parcijalna rješenja – ona koja će iste učinke imati u oba entiteta.
Vrlo oštar prema politici HDZ-a ovih dana je i još jedan ugledni član devedesetke – Vinko Marić iz Žepča. Koji na predsjedništvu stranke zatraži da, vjerovali ili ne, napuste HNS – jer im je, obrazloži, cilj zaštita a ne propast vlastita naroda. A cilj Dragana Čovića i HDZ-a je, dodaje, nadzor „u Zapadnoj Hercegovini i Mostaru, a što se tiče ostalih prostora BiH gdje žive Hrvati“, osim deklarativnih obećanja kojima im bacaju prašinu u oči, „ne čine ništa“.
I stoga je, zaključuje Marić, HNS gubitak i za devedesetku i za Hrvate BiH. A da je po srijedi baš to, smatra on, pokazuje i hadezeov prijedlog izmjena Izbornog zakona koji se u javnosti prikazuje kao rješenje svih stranaka s hrvatskim predznakom.
Jer, pojašnjava Marić, po tom prijedlogu u federalnom Domu naroda za Hrvate iz Zeničko-dobojskog kantona predviđeno je samo jedno mjesto iako im i prema popisima iz 2013. godine pripadaju dva. No, uzeto im je kako bi se, i to bez ikakva utemeljenja, pojačala kvota zapadne Hercegovine. A to, onda, obvezuje i njega i stranačke mu kolege da do jeseni ponude vlastiti prijedlog izmjena Izbornog zakona, koji bi uključio cijelu zemlju a ne samo jedan njezin dio – i da oko njega okupe sve stranke s hrvatskim predznakom kojima je ljubav prema vlastitu narodu istinski na srcu. A ne, kao u slučaju HDZ-a, instrument ostvarivanja vlastitih stranačkih interesa – ili interesa pojedinaca i grupa koji stranku kontroliraju.
Sve to razumijem. Ali, kako razumjeti da je u Domu naroda i HDZ 1990 bio jedan od podnositelja prijedloga danas neprihvatljivih im izmjena Izbornog zakona – i zahtjeva da se o tom i takvom prijedlogu odlučuje po hitnoj proceduri dakako? Jer, zahvaljujući medijima moglo se vidjeti, a i pročitati, da je jedan od podnositelja i napadnutog prijedloga i hitne procedure, uz ostale, i devedesetkin zastupnik. Martin Raguž.
Što to znači? Nisu li se, recimo, između Raguža i vrha njegove partije pojavili komunikacijski šumovi? I, ako jesu, što im je razlog – konceptualno neslaganje ili nešto drugo? Možda unutarstranačko pozicioniranje za slijedeće izbore – možda i nešto sasvim treće.
No, bilo što da jeste, pitanja ostaju. Zašto se, recimo, da stvar ogolimo do kraja, između politike vlastite partije i one koju vodi HDZ Raguž najednom svrstava na stranu ove druge? Čiji je Martin? Devedesetkin ili Čovićev? I, ako je po srijedi ovo drugo, što je razlog njegova padanja pod Draganovim križem? Čime ga „veliki vođa“ pridobi? Je li u pitanju isti mamac na koji se nasuka i prvi predsjednik devedesetke? I znači li to da se lider HDZ-a specijalizirao baš za obeščašćivanje prvih ljudi svoga najozbiljnijeg političkog rivala?
Jer, ne zaboravimo, nakon što mu je u krilo odlepršao Ljubić, na čelo HDZ 1990, na dotadašnje mjesto Ljubića dakle, došao je baš Raguž. Je li, hoću reći, Martinovo parlamentarno svrstavanje znak da bi, kao i njegov prethodnik, u naručje „vođi“ odlepršati mogao i on? I ako jeste, kolika je cijena plaćena? Može li biti da je siroti Martin pao za sitniš – za, recimo, još jedan zastupnički mandat? Ili je, pak, kožu prodao za cijenu koju se nije moglo odbiti?
Sve ovo su pitanja koja, doduše, i ne moraju odgovarati pravom stanju stvari – i mogu biti proizvod najobičnijih intelektualnih špekulacija. No, ni u tom slučaju, zbog činjenice da ih izgovorih, ne treba okrivljivati mene. Jer, ja nisam uzrok razloga ni za pitanja ni za moguće špekulacije. I jedne i druge, naprotiv, treba tražiti drugdje – u faktima, a potom i javnom pozicioniranju Ragužovih stranačkih suboraca u vezi s njima. Ne isključujem, doduše, da ni oni nisu imali lošu namjeru – i da im ni na kraj pameti nije bila pomisao na brisani prostor isturiti stranačkoga druga. Može, hoću reći, biti da su ljudi samo bili neoprezni. Ali, isključiti ne treba ni drugu mogućnost – da je sve to učinjeno pri punoj pameti. I uz svijest da se izrečenim sudovima može izazvati koješta, pa i pitanja koja su upravo postavljena.
Moguće je, dakle, bilo što od navedenog, pa i još ponešto. Ali, bilo što da jeste, na odgovore, vjerujem, pa i one u vezi s pitanjimaa koja postavih, neće se morati dugo čekati.