Svugdje, a baška kod nas, ubiti nekoga, oderati mu kožu, razapeti ga, spremiti ga u grob s malim troškovima, radi se jednim posebnim oružjem.
Piše: Emil Karamatić
Ne morate u njega uložiti ništa. Nema nikakvu cijenu. Neprimjetno oružje koje nikad nećete vidjeti na sajmovima naoružanja. Na bojnom polju se tek ponekad pojavi. Oružje je je to koje je neopipljivo, a ubija. Ubija jače i brže od svakog obučenog vojnog specijalca.
Najjače oružje svih nakaradnih sustava.
Izdajnik.
On je izdajnik.
Ona je izdajnik.
One su izdajnice.
Oni su izdajnici.
Izdajnik.
Oružje je to koje sikće iz usta poganih ljudi. Nitkovi su to koji se boje klasičnog dvoboja iz XVIII. stoljeća. To su pokvarene glave polusvijeta, polupolitika.
Kad čujem tu poganost, oprostit ćete mi, a imam jaku potrebu da takvog govnara, govornika, izazovem na dvoboj. Da mu osobno uručim kuburu. Da mu se unesem u smrdljivu facu i vrisnem. Kubura ti – kubura mi! Da brojimo dvadeset dva koraka, majčin sine. Pa pucaj. Pucaj s obrisima ljudskog lica. Ma, kao čovjek, da svak’ zna i vidi da si ubojica. Ali čovjek.
A ovako, vičući tu poganost IZDAJNNIK, ubijaš, isto ubijaš, samo misleći da si skriven od svijeta. Možda i jesi. A, zašto bez ičega ljudskog u sebi?