Statusnoj konferenciji u predmetu bivših lidera Herceg Bosne prisustvovala četvorica optuženih – Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoje Petković – dok se Valentin Ćorić zbog zdravstvenih problema odrekao prava da bude u sudnici, dok je Berislav Pušić na privremenoj slobodi.
Podsjetimo da su u svibnju 2013. Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić ui Haagu osuđeni na ukupno 111 godna zatvora. Proglašeni su krivima za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu entičkog čišćenja Bošnjaka, tadašnjih Muslimana, s područja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Prlić je osuđen na 25 godina, Stojić, Praljak, Petković na 20, Ćorić 16, a Pušić 10 godina zatvora.
Bez prethodne najave, u haškom Tribunalu je protekli tjedan održana redovita konferencija o stanju u žalbenom predmetu bivših čelnika Herceg Bosne – Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića.
Od šestorice optuženih, statusnoj konferenciji su nazočila samo četvorica – Pušić je i dalje, uz odobrenje vijeća, na privremenoj slobodi, dok se Ćorić odrekao prava nazočnosti na konferenciji jer se, po riječima odvjetnika Dražena Plaveca, ne osjeća dobro.
Kako je već izvijestilo Sense Tribunal, nijedan od četvorice prisutnih nisu imali primjedbi na uvjete u Pritvorskoj jedinici, niti zdravstvenih problema o kojima bi eventualno željeli izvijestiti sudca.
Prlić je rekao da se fizički i psihički osjeća jako dobro, na što mu je predžalbeni sudac Theodor Meron odgovorio: “Vi vrlo dobro i izgledate”.
Također i optuženi general Slobodan Praljak je kazao sudcu Meronu: “Izdržao sam ovo stanje jedanaest i pol godina, pa se nadam da ću tako i nastaviti”.
I general Milivoj Petković je također kazao da “nema nikakvih problema”, kao ni Stojić koji je kazao da je “generalno u redu”.
U prvostupanjskoj presudi hrvatskoj šestorci se navodi da su na čelu su bili hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i general Janko Bobetko, a cilj pothvata je bio obnavljanje nekadašnje Banovine Hrvatske kako bi se ta područja BiH pripojila Hrvatskoj.
Bivši visoki vojni i civilni čelnici bh Hrvata osuđeni su za zločine počinjene na prostoru Herceg Bosne od njenog formiranja 18. studenog 1991. do okončanja hrvatsko-muslimanskog sukoba u travnju 1994. godine.
Suđenje je počelo u travnju 2006. godine i trajalo je punih pet godina. Žalbena rasprava u ovom predmetu je planirana za ljeto 2016., a izricanje konačne presude za lipanj 2017. godine.
Najduži sudski proces ikada, ‘šestorka’ je prvostupanjske kazne već odslužila, ostaje jedino ‘udruženi zločinački pothvat’
Postupak protiv šestorice jedan je od najkompleksnijih od osnutka Haškog tribunala. Šestorka se dragovoljno predalia Haagu još 2004. godine, suđenje im je počelo dvije godine kasnije, a završne su riječi izrečene 2011. godine. Svi optuženici pred sudom su se izjasnili da nisu krivi ni po jednoj točki optužnice, a njihovi braniteljski timovi tražili su oslobađajuće presude.
Čak 11 godina nakon što su Prlić i ostali postali stalnim stanarima pritvoreske jedinice u Scheveningenu, ukoliko čak i budu potvrđene prvostupanjske presude, epilog mi mogao biti sljedeći: Berislav Pušić odmah bi se trebao pustiti na slobodu jer bi “odrobijao” u pritvoru čak tri godine više nego što mu je dosuđeno, Ćorić također bi se trebao naći na slobodi zbog pravila odslužene dvije trećine kazne, a Petkoviću, Praljku i Stojiću po tom ‘modelu’ ostalo bi odslužiti još “samo” jednu godinu.
U nešto nepovoljnijem položaju bio bi Jadranko Prlić, kojem bi ostalo oko pet godina zatvora.
S obzirom na navedeno, iako je dosadašnja presuda bila nepravomoćna, moglo bi se kazati da je ‘šestorka’ većinom u pritvoru već odslužila svoje kazne. No ostaje vidjeti hoće li biti oborena teza tužiteljstva o udruženom zločinačkom pothvatu koji bi za Hrvate u BiH, ali i u Hrvatskoj, mogao biti teški anatem krivnje i početak isplate odštetnih zahtjeva iz proračuna Hrvatske.
Zašto je tzv. hrvatska šestorka zaboravljena i je li to dobar, prešutan ‘konsenzus’ i hrvatske politike i u BiH i u Hrvatskoj
Iako je proteklo već 20 godina od rata, odnosi između Hrvatske i BiH, posebno kada je riječ o Hrvatima u BiH, još uvijek su nerazjašnjeni te se pokazalo da je nekadašnji politički i vojni vrh nekadašnje Herceg-Bosne poslužio kao dobro “potkusurivanje”.
Naime, dobro je podsjetiti na knjigu bivše glavne haške tužiteljice, često zvane kontroverznom Carle del Ponte, ‘Gospođa tužiteljica’, gdje ona jasno i otvoreno, između ostalog, piše o izručenju navedene šetorice Haagu.
Citiram:
“…U ožujku 2004. Sanaderova je vlada odigrala ključnu ulogu u postizanju dobrovoljnog odlaska u Haag dvojice umirovljenih generala HV-a, Mladena Markača i Ivana Čermaka, koje je Tribunal tražio pod optužbom usvezi s Operacijom ‘Oluja’ iz 1995. godine. Petoga travnja, hrvatska je vlada omogućila izručenje Haagu šest najviših političkih i vojnih čelnika bosanskih Hrvata….U jednom izvješću Eurospkoj komisiji čestitala sam hrvatskoj vladi na ostvarenoj suradnji s Haaškim tribunalom i time je otklonjena jedina prepreka te je Komisija 20. travnja mogla zaključiti da je Hrvatska ispunila političke i gospodarske kriterije za početak pregovora o prijemu u članstvo Europske Unije. No Komisija je naglasila da Hrvatska i dalje mora poduzimati “sve neophodne korake”, kako bi omogućila da se Ante Gotovina locira i izruči Haagu.U lipnju 2004. Republika hrvatska dobila je status kandidata za članstvo u EU, što joj je omogućilo dobivanje financijske pomoći za izgradnju institucija, poboljšanje gospodarske i socijalne kohezije, zaštite okoliša i prijevoza te razvoj sela. Gotovina je, podrazumijeva se, još uvijek bio na slobodi”, završen citat.
Carla del Ponte, također, opisuje i svoj sastanak s tadašnjim zamjenikom ministra vanjskih poslova, a poslije hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom:
“…Nimalo iznenađujuće, Sanader je sastanak započeo obećanjem o potpunoj suradnji sa sudom. ‘Moja zemlja među prvima je predložila osnivanje Haaškog suda’, uvjeravao me. ‘Naša politika je potpuna suradnja, unatoč tome što ponekad nismo zadovoljni’. Zatim je upitao zašto Sud nije podigao optužnice protiv zapovjednika odgovornih za razaranje Vukovara, kao i za okupaciju i bombardiranje Dubrovnika. ‘Mi od sveg srca podržavamo vaš rad’, rekao je Sanader, ističući da su Tihomir Blaškić, Dario Kordić i ostali bosanski Hrvati, protiv koji su podignute optužnice zbog pokolja u Ahmićima 1993., izručeni Tribunalu zahvaljujući posredovanju Hrvatske. Rekla sam Sanaderu da sam iznenađena Tuđmanovim pozivom hrvatskoj da ne izruči ljude protiv kojih je podignuta optužnica u vezi a operacijama Oluja i Bljesak. Tuđmanov stav pravno je neutemeljen i u načelu neprihjvatljiv, rekla sam…”
Dodik i Carla del Ponte
Iako to želi prešutjeti i nekadašnja komunikacija današnjeg predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika, bila je puno drukčija nego što je to danas.
“…Vjerujem da je Dodik napravio jednostavnu računicu i zaključio da suradnja sa Sudom može štetno djelovati na njegovu političku budućnost koju je nastojao oblikovati u skladu sa svojim interesima…’Moja vlada’, rekao je Dodik, ‘čini sve kako bi uklonila glavni problem Republike Srpske, a to je da Radovan Karadžić koji po svaku cijenu mora otići u Haag’….S nevjericom smo slušali Dodika koji je predviđao da će Slobodan Milošević sljedeće godine pasti. Rekao je da će Miloševićeva opozicija u Srbijji okrenuti nezadovoljstvo naroda protiv njega te da će ona iz toga izvući političku korist, izrazio je malodušnost zbog toga što sud nije podigao optužnicu protiv zagriženog nacionaliste, vođe paravojnih jedinica i predsjednika Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja. Rekao je da vjeruje da je Šešelj u pozadini najnovijih bombaških napada u Republici Srpskoj”, piše o jednom sastanku tužiteljica s Dodikom.
Milanović: I Hrvatska i BiH su radile greške, ali nadamo se da će doći do izmjene presude
Nakon što su nekadašnji čelnici Herceg-Bosne osuđeni, premijer Republike Hrvatske, otvarajući sjednicu Vlade RH i komentirajući istu kazao je da se nada da će u drugom stupnju doći do izmjene presude: “Kao što znamo, teze o udruženom zločinačkom pothvatu u Hrvatskoj su odbijene. Ovdje se, doduše, radi o BiH, ali i to nas se tiče. Nadamo se da će u drugostupanjskom postupku tu odluku promijeniti i da će Sudsko vijeće uzeti u obzir naše argumente. Dodao je da je Hrvatska u BiH radila greške, ali i da joj je pomogla, te joj je bila saveznik. Uostalom, bez glasova Hrvata na referendumu 1992. ne bi ni bilo samostalne BiH”.
Neodgovorena pitanja
Činjenica je da pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nije želio haškom sudu izručivati pripadnike HV-a optužene za ratne zločine, no također je činjenica da je upravo njegova vlada u najvećoj mjeri zaslužna za izručenje čelnika bh. Hrvata i pripadnika HVO-a, vojske druge države, optuženih za ratne zločine na području BiH.
No, na logična pitanja ni do dan-danas nije nitko decidirano odgovorio: Ako je Hrvatska polagala pravo izručiti visoke vojne i civilne dužnosnike HVO-a i Herceg-Bosne, znači li to da je na iste polagala pravo i smatrala ih “svojima”?
Ako ih je smatrala “svojima”, zašto nije nikada službeno plaćala troškove angažmana odvjetničkih timova ‘šestorke’, kao što to nije plaćala ni njihova domovina BiH?
Stoga, čiji je, zapravo, HVO i čija je, zapravo, Herceg-Bosna?
Činjenica je da je upravo zahvaljujući suradnji s Haaškim sudom u izručenju bh. šestorke, Hrvatska nagrađena statusom zemlje kandidatkinje za članstvo u EU i milijunske pomoći iz fondova EU-a.
Činjenica je da su se sva izručenja realizirala “pod pokroviteljstvom” HDZ-ove vlade, što se danas nastoji zaboraviti, iako to ne bi trebao biti nikakav problem suvremenom, reinkariniranom HDZ-u, članici Europske pučke stranke, u konačnom procesu suočavanja s istinom na sve tri (ili četiri) strane, te se i dalje insistira na oblikovanju kratkoročne političke istine koja, kako to sada stvari stoje, ne odgovara željenoj političkoj slici.
Istinski krivci
Prva poglavnja knjige ‘Carla del Ponte – Gopođa tužiteljica’ počinje njenim zaključkom da društveni uvjeti i različite kulture nisu uzrok ratnih zločina. “Ratne zločine počinjaju ljudi, ljudi koje su nahuškali njihovi politički i vojni vođe. To je bilo očito čak i 1914.”, piše ona, pozivajući se na svoje uvodne napomene na početku procesa Miloševiću, kada je navela odlomak koji je napisao predsjednik Međunarodnog povjerensta za istraživanje uzroka i načina vođenja Balkanskih ratova, barun d’Estournelles de Constant, dobitnik Nobeolove nagrade za mir.
U svom uvodu u izvješću Povjerenstva o ratovima vođenim 1912. i 1913. ovaj barun je napisao:” Istinski su krivci oni koji zavode javno mnijenje i iskorištavaju neznanje ljudi, koji lansiraju uznemirujuće glasine i pozivaju na uzbunu, potičući svoju zemlji i, kao posljedica toga, druge zemlje, na neprijateljstva. Pravi krivci su oni koji, vodeći se vlastitim interesom ili podliježući nekomsvom unutarnjem nagnuću i izjavljujući neprekidno kako je rat neizbježan, dovode do toga da rat doista postane neizbježan, proklamirajući da ga oni ne mogu spriječiti. Pravi krivci su oni koji opći interes žrtvuju vlastitom interesu koji tako slabo razumiju ikoji svoju zemlju izvrgavaju neplodnoj politici sukoba i odmazde. Zapravo, malim državama i velikim zemljama nema spasa osim ako se ne ujedine ili pomire”.
Zašto su ove riječi baruna Nobelovca i danas tako aktualne i žive, ponajviše kada je riječ o Bosni i Hercegovini?
(V.S./republikainfo.com)