Piše: Martina Mlinarević Sopta/Facebook
Ovako je bila sretna samo Katica Miličević, najstroža nastavnica zemljopisa ikad. Ulijevala je silno strahopoštovanje, al ja sam je na neki čudan način voljela. Jer sam znala taj zemljopis majkumu, u podne, u ponoć. Sve gradove svijeta, sva mjesta svijeta. Jer svugdje sam bila, već sa šest godina, krmeljava i čupava na jastuku, odlazeći svaku noć, a ni ne mičući se. I sad on pita šta mi je, đe sam odlutala, da mi treba dva kamena zakačiti na noge kako bi mi se glava konačno iščupala iz oblaka.
Ćaća me je upropastio. U srednjoj školi poklonio mi je svoj dnevnik iz vojske, četiri godišnja doba u Šibeniku, zapise o nemiru, budalaštinama i čežnji žgoljavog mladića. A u njemu zalijepljena svaka karta odgledanog filma, svaka ulaznica otpjevanog koncerta, svaki datum kad mu je netko došao u posjetu, nemušto naslagane zaljubljene misli…čuvala sam sve ko najveće blago. Pa mi je donio knjige, pun gepek knjiga od tete Rose i dao svoj paket krcat gramofonskim pločama, ostavljajući mi to kao jedini miraz, pokretnu imovinu za sanjanje, kad se jednom zauvijek otisnem iz njegova krila. I onda ta ljubav, jebemti ljubav. Prema ljudima, životu, prema ljubavi. Voljeti, Marta. Voljeti da ti iz jagodica na prstima krvari želja, bez vidljive krvi. Jest ako si kreten. Bila i ostala. Pa firma Soko i njegova raja s posla, učenje o prijateljstvu bez ijedne riječi, čika Faruk i sva ona imena koja ti nikad nisu zvučala čudno, nego su zvučala sreću. Kako fuj za današnji vakat, jelde. Onda obitelj koju dobih u nasljeđe, raskriveni šator pun hipersenzibilnih budalaša. Ja bih evo sad, ovog trena, samo od pomisli na recimo, svog striku Stanka ili ujku Radu, posve lišeno patetike, mogla zaplakati. Što? Nako. Ne znam ti razlog. Takvi su nekakvi, srcohvatljivi. Ko gigantski, odrasli Bipsići. Pa mi je dao grlo grlato, inatluk pregrozni, deset kilograma nemirenja s nepravdom, čisto da se nađe. I tražio uvijek poštenje, čuj poštenje, vazda je bio humorističan lik. Ferceranje srca na najluđoj razini, a mozga u vječnom leru. I sad on pita šta mi je, što me tangiraju svakodnevna sranja i tuđe nevolje, besramne vile na Barama i Poljinama, ljudi bez hrane i posla, što ne zalijevam cvijeće u miru i idili, što sebi štitnjaču umaram idiotlucima?
Danas ti je 15 mjeseci. I ja ne znam šta da ti kažem o životu. Svašta imaš, a ti si opet najprije pronašla put do knjiga i knjige obožavaš. Nemoj, matereti. Budi hladno govno, presvlači lutkice, ne razmišljaj puno, budi perspektivna mladež stranke na vlasti, uguzi se u državnu službu i udaj za tajkunčića.
Neki dan sam bila u društvu jednog divnog gospodina sa Širokog Brijega, generacija mog oca, ima troje sjajne djece, diplomirane djece bez posla, čovjek bez političkih i rodbinskih štela, koji u svojoj nemoći da bilo šta promjeni, u tim godinama uči njemački i sprema se za rad u Švabiju. Apsurd koji ježi kožu. I kaže mi: „Ja kao da sam za neko drugo vrijeme njih stvorio, i kao da sam i ja potpuno promašio i stoljeće, i zemlju, ne znam…jer kad pogledam okolo, sve čemu sam ih učio nema smisla i postaje im samo teret, a ne blagoslov…“
Danas ti je 15 mjeseci. Sve što znam o životu za današnji život ne vrijedi ti ništa.