Piše: Ivica Đikić/portalnovosti.com
Milorad Dodik, predsjednik i sve ostalo Republike Srpske, jednog od dva bosanskohercegovačka entiteta, desetu godišnjicu svoje svevlasti obilježava svečano i ratno: ne pokazuje znakove odustajanja od referenduma zakazanog za 25. rujna, referenduma o tome hoće li se 9. siječnja u Republici Srpskoj i dalje slaviti u formi službenog Dana Republike.
Ustavni sud BiH, naime, presudio je da obilježavanje 9. siječnja 1992. – kad je dio srpskih zastupnika u skupštini tadašnje SR BiH proglasio odcjepljenje dijela republičkog teritorija i zatražio ‘teritorijalno razgraničenje’ s druga dva naroda – znači kršenje prava Hrvata i Bošnjaka kao konstitutivnih naroda u RS-u.
Predsjednik Republike Srpske i šef Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) svojim izjavama svakodnevno raspaljuje secesionističko raspoloženje među narodnim masama i signalizira da je referendum o 9. siječnju samo generalna proba za sljedeći korak, a to je organiziranje narodnog izjašnjavanja o osamostaljenju srpskog entiteta 2018. godine.
‘Nećemo podržati stav u kojem će Sud i Tužilaštvo BiH donositi odluke protiv Republike Srpske i srpskog naroda. Tražim od svih da se Republika Srpska slavi kao država, da budemo pripadnici svojih naroda, da se uvažavamo i spriječimo strance da nam nameću svoju volju’, izjavio je Dodik prošle subote. ‘Nismo kao oni koji su vođeni u Jasenovac s nadom da će im tamo biti dobro. Naša borba protiv nasilja u Sarajevu je beskompromisna.
Ako danas ukinu Dan Republike Srpske, sutra će tražiti ukidanje RS-a’, dometnuo je. ‘BiH je u političkom smislu promašena zemlja. Republika Srpska neće ratovati, ali budite sigurni da će se Republika Srpska braniti’, kazao je u nedjelju.
Upravni odbor Vijeća za provedbu mira u BiH u utorak je, bez suglasnosti ruskog ambasadora Petera Ivancova, upozorio kako bi provedba referenduma predstavljala kršenje Dejtonskog sporazuma, kao i niz ranijih postupaka i izjava kojima su Milorad Dodik i entitetski parlament pokušavali dovesti u pitanje autoritet pravosudnih institucija na državnoj razini. ‘Niti jedan referendum ne može promijeniti činjenicu da su odluke Ustavnog suda BiH konačne i obvezujuće.
Odluka Ustavnog suda BiH ostaje na snazi u potpunosti i mora se poštovati sukladno Dejtonskom sporazumu’, stoji u izjavi kojom referendum nije izrijekom zabranjen, nego su ovlasti u tom pogledu prepuštene Visokom predstavniku Valentinu Inzku i skorom pravorijeku Ustavnog suda BiH u povodu žalbi na prvu odluku tog suda o slavljenju 9. siječnja.
Podvucimo: Rusija je otvoreno ustala protiv ovakvog zaključka. Srpski premijer Aleksandar Vučić pak tajanstveno je najavio ozbiljne razgovore s Dodikom u Beogradu. Vučić Dodika doživljava figurom – doduše, vrlo važnom i čvrstom figurom – u svom političkom ekvilibriranju između Europske unije i Rusije, a osnovno svojstvo figura jest to da u određenom trenutku mogu biti žrtvovane u ime viših interesa.
– Ništa Dodik ne bi mogao, da nema tog mračnog međunarodnog Odbora za provedbu mira, čije stavove sluša i operacionalizira Valentin Inzko, a cijela ta struktura – praktično, to su sarajevski ambasadori onih nekoliko velikih država koje su ‘garanti Daytona’ – talac je Rusije, odnosno njezinoga ambasadora i njegovoga veta na sve što Dodiku ne ide u prilog. Ta klackalica ići će tako unedogled – kaže sarajevski pisac i komentator Ivan Lovrenović.
Sam Dodikov referendum zapravo je više paradno-taktičkog karaktera: osim što će se potrošiti najmanje milijun eura iz ionako devastiranog proračuna Republike Srpske, ništa se neće promijeniti, jer nikakav referendum ne može prepraviti presudu Ustavnog suda. No lukavi i beskrupulozni kabadahija iz Laktaša uspio je kampanju za lokalne izbore, koji se održavaju prve nedjelje u listopadu, potpuno zasjeniti svojom referendumskom kampanjom, odnosno uspio je da besmisleni referendum o Danu Republike Srpske postane jedino o čemu se govori uoči lokalnih izbora.
U situaciji kad mu je, na prošlim općim izborima, svevlast i mogućnost opstanka na vlasti bila ozbiljno okrnjena i poljuljana, i to pojavom saveza opozicijskih stranaka koji ga je izbacio iz vlasti na državnoj razini, Dodiku je ovaj potez neposredno pred općinske izbore možda i jedini mogući pojas za političko i osobno spašavanje.
Time je potpuno politički umrtvio opoziciju, jer ih je sve uvukao u svoju prizemnu igru i navukao na to da nemaju drugoga izbora nego da podrže referendum: u protivnom, samoubilački – u političkom smislu: samoubilački – svrstavaju se u ‘neprijatelje RS-a i srpstva’.
Istodobno, Dodik se pred biračkom masom pokazuje kao neustrašivi i nesalomljivi borac za nacionalne interese koji se ne obazire ni na koga i kojemu nitko ništa ne može. Trenutačno mu na ruku idu i globalni geopolitički odnosi, to jest sve aktivnije i efikasnije rusko suprotstavljanje američkom i općenito zapadnom utjecaju, kao i uplivu Turske, na političke prilike u ovom dijelu svijeta.
Predsjednik Republike Srpske uživa podršku Moskve u secesionističkoj retorici i akcijama, jednako kao i podršku Beograda, s tim da Beograd u izražavanju potpore mora biti nešto diskretniji zbog toga što pregovara o članstvu u Europskoj uniji.
S takvim zaleđem, Dodik se može samouvjerenije upuštati u ekshibicije i provokacije iza kojih se, u suštini, ne skriva ništa osim poriva za obranom konkretnih kriminalnih interesa od čačkanja nezavisnih pravosudnih mehanizama.
Poza najborbenijeg zastupnika srpskih interesa na Balkanu služi, između ostalog, tome da bi se svaka istraga o visokoj korupciji u Republici Srpskoj mogla proglasiti agresijom na demokratsku volju srpskog naroda, te da bi, ako do toga jednog dana ipak dođe, Dodik imao što jače adute u pregovorima o spasu vlastite slobode u zamjenu za političko umirovljenje.
Otkako je u rujnu 2006. zauzeo položaj neupitnog šefa manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, jedina dosljedna Dodikova politika sastoji se u sve većem udaljavanju Republike Srpske od Bosne i Hercegovine i u kontinuiranim naporima da obesmisli postojanje Bosne i Hercegovine, odnosno da je učini i pokaže sasvim nefunkcionalnom državom, za koju je jedino rješenje raspad na dvije ili tri zasebne državice.
Dodik od 2006. godine Dejtonski sporazum doživljava isključivo podlogom za postupnu dekonstrukciju BiH: tada je definitivno shvatio da je odavanje nacionalizmu recept za trajniju konzumaciju vlasti i svemoći, što je pak preduvjet za realizaciju megalomanskih materijalnih interesa, a to je ono što Milorada Dodika u cijeloj priči najviše zanima i što ga je oduvijek najviše uzbuđivalo.
Nakon što je praktički čitavih devedesetih godina bio lijeva i protunacionalistička opozicija Radovanu Karadžiću i Srpskoj demokratskoj stranci, i utoliko miljenik američkih i europskih političkih centara i fondova, pa premijer RS-a od 1998. do 2001. te idućih pet godina žestoki lider opozicije opet podupiran sa Zapada, shvatio je da za dugotrajniju vladavinu mora ‘nacionalizirati socijaldemokraciju’, pa je dakle prije deset godina krenuo putem jeftinog podilaženja antibosanskim sentimentima stanovnika Republike Srpske.
I to je, što se njega tiče, dosad polučilo odlične efekte. Pritom je Dodik samo najradikalniji, najprimitivniji i trenutačno najopasniji izdanak većine postjugoslavenskih socijaldemokrata, koji su se srušili u njedra nacionalizma čim su omirisali vlast.
– Po mom mišljenju, Dodikov limit je osamostaljenje-odcjepljenje. Tu bi se morale otkriti sve karte, i moralo bi se strahovito puno investirati i riskirati, i zato mislim da ni Dodik, a ni Rusi, Srbija pogotovo, nemaju na umu ni u planu takvo nešto. Zauzvrat, mogu nam razvlačiti pamet kojekakvim referendumima ‘za lokalnu upotrebu’ do beskraja. I usput, držati ovu jadnu zemlju u trajnom stanju nedovršenosti, crne rupe, i odlične destinacije za svaku vrstu bagre – kaže Lovrenović.
Odcjepljenje Republike Srpske nije solucija s kojom itko ozbiljno računa, jer bi to bio startni pucanj za nove oružane sukobe u Bosni i Hercegovini, a u što bi se to moglo izroditi bolje je i ne razmišljati, naročito je bolje ne razmišljati naglas.
Dodik igra na svoju nepredvidljivost i tvrdoglavost i na dokazanu spremnost međunarodne politike da popušta u suočenju sa strahom od zaoštravanja: u zamjenu za spuštanje tenzija skloni su pustiti Dodika na miru i pristati da Bosna i Hercegovina i dalje bude nefunkcionirajući eksperiment s vegetirajućim središnjim institucijama.
To je dugoročno voda na mlin onom Dodikovom strateškom projektu obesmišljavanja države Bosne i Hercegovine, projektu kojem – uz međunarodnu zajednicu – svesrdno doprinosi bošnjačka i hrvatska politička elita. Prva zato što je njezin dominantni trend vezivanje bošnjačke sudbine uz pokroviteljstvo Turske i Erdoganovog režima, što je političko sljepilo historijskih razmjera.
Druga, hrvatska, zato što u dvadeset i pet godina nije uspjela ni za milimetar prerasti ideju Herceg-Bosne, ideju koja je bosanskohercegovačke Hrvate i dovela u današnji nezavidni položaj. U svakom slučaju, nastavlja se ‘razvlačenje pameti’.