O napadu u Bugojnu, Sarajevu i Zvorniku, o terorizmu u BiH, za Specijal govori prof. dr. Vlado Azinović, stručnjak za terorizam. Azinović je diplomirao na Odsjeku za povijest na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, magistrirao na Vermont College of Norwich University (SAD) i doktorirao na American University of London (VB). Od 2008. godine, u zvanju docenta, na Odsjeku za sigurnosne i mirovne studije predaje predmete Uvod u studije terorizma, Terorizam i političko nasilje i Institucije i politike Europske unije. Autor je brojnih knjiga i studija o terorizmu.
Hoćemo li iz događaja u Zvorniku izvući neku pouku, odnosno hoće li u BiH biti konkretnih pomaka kada je u pitanju sigurnost i terorizam?
– Sjećam se da sam na istovjetno pitanje vaših kolega odgovarao nakon bombaškog napada na Policijsku postaju u Bugojnu, pa onda i nakon napada na Veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu. Svaki put sam rekao kako vjerujem da će, kao možda jedina pozitivna posljedica tih činova nasilja, spoznaja o tome da je opasnost od terorizma stvarna i neposredna potaknuti uspostavu bolje koordinacije među agencijama u čijoj je nadležnosti borba protiv ovog oblika nasilja. To se i dogodilo, ali je usporedno s time, zbog razvoja prilika na globalnom planu i njihove refleksije i lokalizacije na BiH, opasnost od terorizma kod nas objektivno porasla. Mislim da svjedočimo radikalizaciji konteksta na koji ni sigurnosne strukture, a ni ovdašnje društvo još uvijek nisu u stanju pravovremeno i djelotvorno odgovoriti.
Jesu li sigurnosne službe odradile svoj dio posla?
– Sama činjenica da se teroristički napad dogodio legitimno dovodi u pitanje postupanje sigurnosnih službi. Ne znamo je li informacija o potencijalnoj opasnosti od terorističkog napada proslijeđena do Policijske postaje u Zvorniku. Ne znamo također ni je li na temelju te informacije podignuto stanje pripravnosti u postaji i jesu li policajci na dužnosti toga dana bili s njom opće upoznati. Dosta toga tek treba istražiti. No, kada se napad već dogodio, bilo bi od presudne važnosti rasvijetliti ga do najsitnijeg mogućeg detalja i doći do dodatnih saznanja koja bi koristila u daljnjim istragama vezanim za osobe koje radikaliziraju, potiču i pomažu, najčešće emotivno nestabilne i dezorijentirane osobe, da se angažiraju u nasilni ekstremizam.
Koliko se i po čemu djelovanje Ibrića razlikuje od, na primjer, napada u Bugojnu 2007. i napada Mevlida Jašarevića 2011.?
– Ne znamo još uvijek sve pojedinosti vezane za napad i napadača u Zvorniku, ali je moguće prepoznati neke sličnosti i razlike u ova tri slučaja. Sva tri glavna počinitelja ovih napada radikalizirani su u nasilni ekstremizam na istoj ideološkoj i vrijednosnoj matrici. Živjeli su uglavnom društveno i ekonomski marginalizirani, bez zaposlenja i s ograničenim radnim sposobnostima.
Sva trojica su ostala bez očeva i živjeli su s majkama, a po svjedočenjima osoba koje su ih poznavale, pokazivali su znakove emotivne nestabilnosti i društvene neprilagođenosti. Pri izvršenju terorističkog napada, uglavnom su djelovali samostalno ili uz manju pomoć drugih osoba. Najprimjetnija razlika u ova tri slučaja leži u činjenici da su napadači na Policijsku postaju u Bugojnu i Veleposlanstvo SAD-a od ranije bili dobro poznati policiji, dok napadač iz Zvornika nije bio u policijskim i kaznenim evidencijama, niti je bio sigurnosno zanimljiv drugim službama.
Postoji li neko pravilo – profil pojedinaca koji se regrutiraju za terorističke napade?
– Višegodišnja istraživanja takvog univerzalnog profila terorista u svijetu završila su se zaključkom da nema pravila. Jedina i najčešća zajednička karakteristika svih znanih terorista je da se, uglavnom, radi o mentalno zdravim osobama. Sve ostalo varira i ne može se podvesti pod neki jedinstven profil.
Dosta se govori o uporištima ekstremnih islamista u BiH, spominje se nekoliko lokacija, poput Gornje Maoče, Dubnice, Ošve. Je li moguće da su u tim mjestima, ako jesu, doista ekstremisti, a da su istovremeno izvan nadležnosti države?
– Ti ljudi najčešće ne priznaju državu, njezine zakone, institucije i društvene norme. Jedino što je lošije od toga je kada se i država odnosi prema njima kao da žive negdje drugdje i kao da je se ne tiče što ti ljudi rade. Naravno, sve do trenutka dok iz tog ideološkog i svjetonazorskog miljea ne iskrsne neki sigurnosni izazov ili izravna prijetnja po sigurnost građana.
Kada ministar unutarnjih poslova RS-a Dragan Lukač kaže da su “svi teroristički napadi u Europi bili u vezi s nekim u BiH i to govori da se ti ljudi nalaze ovdje, da su uvezani, da komuniciraju, te da su spremni izvršiti teroristički napad”, je li to opravdano?
– Ta tvrdnja nema uporišta u činjenicama. Neke osobe koje su bile povezane s BiH tako što su u nekom trenutku kroz nju prošle, ovdje privremeno boravile ili dobile njezine putne isprave, bile su povezane s nekim od terorističkih napada koji su izvedeni u posljednjih dvadesetak godina u Europi i drugdje. Izvoditi iz toga zaključak na koji se referirate, po meni je neozbiljno, a kada dolazi od nekoga tko je po prirodi svog poziva u prilici da to zna, čini mi se i neodgovorno, i sigurno ne doprinosi realnoj procjeni opasnosti od terorizma u BiH.
Kolika je realna opasnost od terorizma u BiH i s obzirom na opće političko stanje u državi, znamo li se nositi s tim problemom koji nije samo naš, nego je globalni, ali je za nas svakako specifičan zbog općeg ustroja države?
– Mi stalno tvrdimo da opasnost od terorizma u BiH nije posebno veća od one u drugim, prije svih, europskim zemljama. Ta se tvrdnja temelji koliko na našoj percepciji, toliko i na uvidu u stvarno stanje, pa ako hoćete i u statistiku. Međutim, usporedno s tim tvrdnjama svakih par godina svjedočimo aktima terorizma, ginu nam nedužni ljudi, šire se i prihvaćaju radikalne ideje o retrogradnom remodeliranju moderniteta na koje kao društvo ne nalazimo, niti se trudimo naći, neki djelotvoran odgovor. To su zabrinjavajući trendovi, a mi se i dalje ponašamo kao da nas se sve to ne tiče i kao da se događa nekome drugom.
Znamo li o terorizmu dovoljno činjenica ili još uvijek prevladavaju predrasude i nagađanja?
– Što se Bosne i Hercegovine tiče, naše su spoznaje o opasnostima od terorizma već dvadeset godina stiješnjene u procijepu između njihovog poricanja i relativiziranja s jedne strane te preuveličavanja i dramatiziranja s druge. U interesu sigurnosti građana, trebaju nam vjerodostojne i na činjenicama utemeljene procjene ovog izazova. Treba nam i nova strategija za borbu protiv terorizma jer je posljednja istekla još 2013. godine. To je prilika za trezvenu i u interesu građana temeljenu analizu rizika i najboljih odgovora na njih.
(Izvor: Dnevni list)