Piše: Prof.dr.sc. Mile Lasić
Na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Mostaru predstavljen je 3. lipnja prošle godine zbornik radova s međunarodne znanstvene konferencije “Identitetska i kulturna raznolikost BiH i europske perspektive jednoga podijeljenog društva”. Zbornik je, dakle, rezultat konferencije održane 4. i 5. lipnja 2014. godine u Mostaru. Njega je vrlo odgovorno, poštujući strogi postupak recenzije na slijepo uredio prof. dr. sc. Ivica Šarac, prodekan za znanstveni rad na Filozofskom fakultetu. U ime nakladnika zbornik potpisuju, inače, dekan Filozofskog fakulteta Sve -Mo, prof. dr. sc. Zoran Tomić, a u ime su-nakladnika: Synopsis, Sarajevo-Zagreb i Konrad Adenauer Stiftung, Ivan Pandžić i dr. Karsten Dümmel.
Na promociji ovog zbornika u amfiteatru “Antun Branko Šimić” prof. dr. sc. Ivica Šarac je kazao: “Drago mi je što vas mogu pozdraviti povodom predstavljanja prvoga sveska godišnjega zbornika Identiteti, kulture i jezici koji je izašao kao finalni proizvod prošlogodišnje znanstvene konferencije u organizaciji Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Cilj je bio potaknuti zainteresirane stručnjake iz različitih znanstvenih disciplina da se uključe u raspravu i ponude neke drukčije, neisprobane, možda funkcionalnije modele komunikacije u ovako složenom i disfunkcionalnom državnom konstruktu”.
Sukladno njegovim objašnjenjima, na prošlogodišnjoj konferenciji je sudjelovalo oko 40 izlagača, no zbog mnoštva različitih obveza autora i strogog recenzentskog postupka u zborniku se u konačnici našlo 27 znanstvenih i stručnih priloga na kojima je radilo 38 autora. Kao sudionik konferencije, jedan od urednika i autor priloga u zborniku mogu potvrditi da se radi o pažljivo uređenom zborniku i o velikom trudu brojnih autora. Imam izvjesne rezerve prema klasifikaciji pojedinih priloga, ali to sam “u brk” kazao dragom kolegi prof. dr. sc. Ivici Šarcu, glavnom uredniku zbornika. Puno važnije je što se Filozofski fakultet radovima svojih i gostujućih profesora predstavio u dobrom svjetlu i kao znanstvena i odgojna institucija, koja postaje sve boljom na čast cijelog Sveučilišta u Mostaru i cijele akademske zajednice u BiH.
Sveučilište u Mostaru
Na ove su me redove podsjetile aktualne, vrlo zloćudne objede povodom proslave 39. obljetnice postojanja Sveučilišta u Mostaru, zašto je iskorištena jedna benigna, tek neoprezna sintagma rektorice Sve-Mo, prof. dr. sc Ljerke Ostojić o “pomalo neuglednoj obljetnici”, pri čemu je mislila, svima je bilo jasno u prepunoj Kosači, na činjenicu da nije okrugla, 40. obljetnica.
Ali, upravo se ova formulacija, odnosno preformulacija „neugledne“ u „neugodnu“ obljetnicu, u tzv. antinacionalističkim re-interpretacijama iskoristilo za silni bijes i buku prema Sveučilištu, uz obvezno dograđenu laž da se nije na proslavi u Kosači ni spomenulo kako je Sveučilište izraslo iz Univerziteta Džemal Bijedić, osnovanog 1977.
Ovomu se mora dodati kako se o Sveučilištu u Mostaru ružno govorilo u istim krugovima i povodom nedavnog predavanja monsinjora Ratka Perića o teškom odnosu Pavelića i Stepinca tijekom njihovih deset susreta i 19 Stepinčevih apelacija Paveliću, koje u pravilu nisu pomogle onima za koje se nesretni nadbiskup Stepinac zalagao. Tom vrstom dekonstrukcija se bavio biskup Perić na tribini Udruge studenata povijesti Filozofskog fakulteta“Filip Lastrić“, trudeći se naglašeno da govori kao znanstvenik, ma koliko ne uspijevao razdvojiti svoju visoku crkvenu funkciju od znanosti, primejrice pozivajući se na poznati konflikt svetog Ambrozija i rimskog cara Teodosija. Spomenuta studentska udruga je, inače, u svibnju ove godine organizirala i jedno međunarodno savjetovanje za respekt – „Povijesno nasljeđe hercega Stjepana Vukčića Kosače – 550 godina od smrti (1466-2016), uz sudjelovanje eminentnih znastvenika iz Regije i Svijeta. Biskupu Periću bi se ponešto i moglo prigovoriti, dakako, primjerice da je ostao dužan objasniti aktualni stav Katoličke crkve u Hrvata prema NDH-iziji, ali prišivati i njemu i Sveučilištu “ustaštvo” zbog stručne rekonstrukcije 29 Stepinčevih i Pavelićevih kontakata je sramotna rabota, ma tko stajao iza nje!
Inače, u pojedinim priopćenjima povodom 39. obljetnice Sve-Mo, na koje sam zapravo reagirao, govorilo se o “okupaciji” i otimačini spomenutog univerziteta, što je sve ratna retorika koja nas sve vraća u godine tragičnih ratnih podvajanja i udvajanja u Mostaru. Istina je da se uslijed ratne kataklizme koja je pogodila Mostar i njegove ljude krenulo odvojenim putom, Sveučilište Mostar svojim a Univerzitet Džemal Bijedić svojim. Nisam ničiji miljenik na Sveučilištu, dapače, pogotovu nisam ničiji odvjetnik, niti branim podvajanja u Mostaru, koja su posljedica ratnih politika, uključujući i na Univerzitetu i na Sveučilištu, ali je pitanje elementarne časti i istine uzvratiti kako u mnogim oblastima Sveučilište u Mostaru nije uopće najlošije sveučilište u BiH, kakvim ga se stilizira iz redova tobožnjih neupitnih patriota i integralista sumnjiva i morala i obrazovanja. Uostalom, pitanje integracije dviju visokoškolskih ustanova u Mostaru nije ni na čijem dnevnom redu, pa bi bio red podići kvalitetu nastave i bolje opremiti nastavne učionice, laboratorije i knjižnice na obje visokoškolske ustanove, ako je nekomu uopće stalo do dobrobiti više od dvadeset i pet tisuća mladih ljudi koji studiraju u Mostaru. Tako sam po povratku u BiH nekako i odgovorio pismeno pokojnom Hansu Koschnicku na njegov upit o potrebi ili mogućnosti ujedinjenja ovih dviju visokoškolskih institucija u Mostaru.
Ni Sveučilište u Mostaru ni Univerzitet Džemal Bijedić nisu problem, jer u ovomu nesretnomu gradu podijeljenih osjećanja i sjećanja upravo oni i njihovi studenti daju živost, bez koje bi u njemu bilo još nepodnošljivije opstajati. Odgovorno tvrdim, također, kako Sveučilište u Mostaru u oblastima u kojima djelujem, u oblasti politologije i “eurologije” (dakako, mislim na Studij politologije Filozofskog fakulteta) nije najgora visokoškolska institucija, ako nije možda i ponajbolja, jer se dotiče pristupa i teorija koje uvažavaju i državni okvir BiH i višenacionalni karakter BiH, pa potom sugeriraju senzitivne teorije upravljanja identitarnim (i svim drugim) razlikama, za koje se u akademskim i političkim centrima, nažalost, ne želi čuti. Radi se, dakle, o jednodimenzionalnim umovima u raznoraznom centrima za manipulaciju, o onima koji vide “svaku dlaku u tuđem oku”, ali ne vide “balvan u svom”, to jest sunovrate u svojim akademskim i političkim sredinama, ili sunovrate sebe samih u laži i objede, ali ne bih trošio više riječi na njih, uzaludno je.
Kazat ću i izrijekom kako mi je drago i što sam bio u uredničkom vijeću spomenutog zbornika i što imam u zborniku prilog koji objašnjava “zamrznuti konflikt” u BiH, pa tim putom čak i ovu vrstu obijesnih diskvalifikacija tobožnjih patriota i intelektualaca.
Najvažnije je, dakako, što i ovaj zbornik sam po sebi svjedoči o Sveučilištu u Mostaru, o Filozofskom fakultetu, pa i mladom Studiju politologije na Filozofskom fakultetu na čestit način i posve opozitan od onog što tvrdi prosto pobješnjela, da ne kažem pomahnitala prounitaristička ne-pamet, koja još nije ništa naučila o višenacionalnom karakteru svoje zemlje, niti namjerava, koja pati od sindroma jednosti, ali to smatra vrlinom, pa se unaprijed odriče metoda upravljanja razlikama poput federalizacije, kantonizacije, konsocijacije i dragovoljne integracije temeljem uvažavanja svih identiteta i obveza pravne države da poštuje i individualna ljudska prava i prava kolektiviteta, implicite priznajući da je najkonzervativniji dio bh. akademske i političke scene. Najvrjedniji su u ovomu zborniku – iz moje vizure gledano – prilozi književnika Ivana Lovrenovića “Kulturni identiteti Bosne i Hercegovine” i prof. dr. sc. Uge Vlaisavljevića “Etnopolitika u doba njezina ‘građanskog prevladavanja’…”.
Njih dvojica bi, dakako, posvuda u svijetu bili rado viđeni gosti, a njihovi prilozi nezaobilazno štivo u procesu ozdravljenja, jer oni i jesu jezgra “trećeg modusa”, alternativnog narativa i tobože antinacionacionalističkim i nacionalističkim narativima i politikama. Ali, ni njih se dvojicu ne želi ni čuti ni poslušati kad govore o BiH obzirno ili tragaju za alternativama.
Moj referat s ove konferencije na Filozofskom fakultetu pod naslovom “U potrazi za nadilaženjem ‘zamrznuta konflikta’ u Bosni i Hercegovini” objavljen je, dakle, i u ovom vrijednom zborniku s konferencije i u mojoj novoj knjizi “Avanti diletanti. Prilozi razumijevanju postmodernih politološko-kulturoloških fenomena” u nakladi Synopsisa. Pročitajte, uostalom, proslov u ovu knjigu, koji slijedi, pa ako pomislite da se i ovaj autor trudi artikulirati “treći modus” u BiH, ili možda pomislite da Sveučilište u Mostaru i nije onakvo kakvim ga stiliziraju tzv. neupitni patrioti, ovaj bi trud ispunio svoju svrhu.
Avanti diletanti!
Prilozi u knjizi “Avanti diletanti…” posloženi su u pravilu kronološki kako su nastajali i tako da čitateljima omoguće razumijevanje “zamrznuta konflikta” u BiH, pa potom i brojne referentne tzv. postmoderne politološko-kulturološke fenomene u svijetu. Izuzetak je napravljen samo u slučaju referata o “zamrznutom konfliktu” u BiH, sa spomenute konferencije i već objavljenog u njezinom zborniku, koji je zadobio pol position u ovoj knjizi.
Zapravo, u nosećem, uvodnom dijelu knjige se radi o propitivanju mogućnosti ustavne reforme u Federaciji i u cijeloj BiH, pri čemu nema razloga za optimizam. Dapače, mogućnosti tzv. konstitucionalnog re-dizajna su vrlo malene. Zbog toga je ranije i bio upućen svojevrsni apel novoj američkoj veleposlanici u BiH, uoči njezinog dolaska na čelu Veleposlanstva SAD u BiH, ma koliko imao kao bivši član Ekspertne skupine za pripremu promjena Ustava Federacije BiH malo iluzija da je moguće nastaviti tamo gdje se stalo uz podršku H.E. Patricka Moona, krajem 2013. Ali, bez intervencije “treće strane”, također, nije ništa moguće u ovom pogledu u BiH! Otuda se u zaključnom dijelu ovog najvažnijeg dijela knjige Avanti diletanti i nalaze rasprave o mogućnostima kretanja ka “političkoj zajednici” u BiH, te pitanje: je li konstitucionalni re-design u BiH mission impossible?
Politološki je, naime, posve opravdano stanje međusobnih blokada u BiH označiti i pasivnim zamrznutim konfliktom (engl. dormant frozen conflict). “Zamrznuti konflikti”, primireni ili pasivizirani, nemaju potencijal za (samo)nadilaženje, niti u pravcu nacije-države, niti u pravcu povratka na prvotno stanje, pa njihovo rasplitanje ovisi umnogome od odnosa snaga među velikim silama i njihovih geostrategijskih dogovora.
U bosanskohercegovačkom slučaju se poslije rata upustilo u kroćenje konflikata putem tzv. hladnog mira, ali načini na koji su ukroćeni, u prvom redu nesavršena rješenja u Općem okvirnom sporazumu o miru u BiH iz Daytona i Pariza, uključujući nespremnost na poštivanje svih aneksa tog mirovnog ugovora od domaćih aktera, pa potom i niz nepromišljenih intervencija međunarodne zajednice u postdaytonskoj BiH stvorili su eksplozivnu kulturološku i političku podlogu da se pasivizirani zamrznuti konflikti u BiH mogu transformirati bez velikih napora u klasične zamrznute konflikte.
I pokušaj odmrzavanja zamrznutog konflikta u Federaciji BiH iz 2013. uz posredničku intervenciju “treće strane”, putem pružanja dobrih usluga američkog veleposlanstva u BiH, kako bi se pokrenula ustavna reforma u Federaciji BiH, sa skepsom je dočekan i u Federaciji i u Republici Srpskoj, da bi sinergijskim akcijama domaćih političkih elita i okončao bez happyenda u parlamentarnim procedurama Federacije BiH. Tako je ispuštena možda i posljednja šansa za odmrzavanje konflikata u Federaciji (i u BiH), o čemu svjedočim u knjizi i kao član Ekspertne skupine za promjene Ustava Federacije BiH.
U trećem dijelu knjige ponuđeno je čitateljima ravno 40 kolumni, eseja i komentara o suptilnim (post)modernim politološko-kulturološkim fenomenima u zemlji i okruženju, koji su se pojavljivali u razdoblju od par godina (2012-2014) na portalu mojih mostarskih studenta HSPF.info i portalu mojih tuzlanskih prijatelja Vidiportal.ba. Oni su se našli u ovoj knjizi jer dodiruju Saidov “sukob definicija”, odnosno problematiziraju prijeko nam potrebnu političku kulturu nenasilja i uvažavanja sviju identiteta.
Otuda na početku i stoji Saidovu interpretacija “the clash od definitonen”, u mojemu prijevodu i reinterpretaciji, dok je na samom kraju ovoga dijela knjige prezentirano predavanje Richarda Rortyja na Einstein-Forumu o prijetnjama sunovrata zapadnih demokracija u despotiju ili “neofeudalizam”.
U završnom dijelu knjige uključena je nekolicina mojih odgovora na pitanja studenata iz cijele BiH za njihove završne, magistarske i doktorske radnje, te izravni ili neizravni dijalozi s kolegama politolozima, sociolozima i političkim filozofima. Pri tomu se u odgovorima i razgovorima i ne radi do o dekonstrukciji “sila gluposti”, koje su vas spremne utoliko bjesomučnije stigmatizirati ukoliko ste uistinu posve različiti od dominantnih akademskih narativa i politika. U vezi s ovim važnim pojmom Dietricha Bonhoeffera (lutheranski teolog, rođen 1906. u Breslau, umoren u jednom nacističkom logoru 1945.) najbolje je ponuditi iz eseja “Sila gluposti” misao: “Glupost je opasniji neprijatelj dobroga nego zloba. Protiv zla se može protestirati, zlo se može demaskirati, može se u slučaju potrebe silom spriječiti, ono nosi uvijek u sebi klicu vlastitog raspada… Protiv gluposti smo bespomoćni…”.
U Bosni i Hercegovini politička i kulturološka glupost ima tisuću lica i zajednički imenitelj: “sile gluposti” su se udružile protiv europske budućnosti BiH, tako što je izravno osporavaju, ili tako što ništa ne poduzimaju kako bismo se imali čemu nadati. Uostalom, i u svim mojim ranijim knjigama svjedočio sam potrebu kompleksnih rješenja za kompleksne situacije u BiH, čineći tako otklon spram dominantnih akademskih i političkih narativa, zamjerajući se i “lijevo” i “desno”. Zbog toga sam i stigmatiziran čak u “ustašu” u interpretacijama nadutih lažnih ljevičara i još lažnijih multikulturalista. Dakako, vrlo sam ponosan na nepripadanje i podjednako odmicanje i od lažno-lijevih, tobože građanskih narativa, i od njihovih desnih, etnoklerikalnih inačica.
Nažalost, u unutarnje nepriznatoj zemlji BiH nema mjesta za intelektualna i politička nepripadanja, pa ako se tako ponašate dobijete suptilne i manje suptilne ignorancije ili organizirane hajke i “s desna” i “s lijeva”, pri čemu se podjednako ružno ponašaju i hrvatski neskriveni monokulturalisti, i njihovi bošnjački pandani koji se nerijetko lažljivo predstavljaju neupitnim multikulturalistima, ma koliko neskriveno patili od “sindroma jednosti”.
Otuda u bosanskohercegovačkom svijetu autizma i monokulturalista i lažnih multikulturalista svaka kompleksnija potraga za rješenjima u BiH je apriori sumnjiva, pa i jedni i drugi u krajnjem efektu sinergijski proizvode kulturološko i političko-pravno nasilje, koje i jeste u temeljima “zamrznuta konflikta” i odnjegovanog “meta-rasizma” (Irris Marion Young).
Svih mojih dosadašnjih petnaest knjiga, uključivo ovu, bio je rad u “u korist vlastite štete”, kako poziciju istinskog intelektualca i objašnjava o. dr. Frane Prcela u knjizi Bogozaborav, koju nam je podario uz pomoć upravo Synopsisa. Zbog toga sam moju mostarsku riječ na promociji Prceline knjige u Kosači, u Mostaru, i uvrstio u ovu knjigu umjesto pogovora. Valjda sve tako mora i biti, kako jeste, u našim zapuštenim kulturološkim i akademskim uvjetima. Pa ipak, s pojavljivanjem svake nove knjige je povezano i malčice radosti što radite u korist vlastite štete, a u interesu općeg dobra, ma koliko se to danas ne cijenilo.
Zahvalnost za pojavljivanje ove knjige dugujem u prvom redu gospodinu Ivanu Pandžiću, prvom čovjeku nakladničke kuće Synopsis, koji je – u mojem razumijevanju – više uradio i za službenu i za kontra-kulturu nego brojne institucije kulture u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj uzevši ih zajedno. Zahvalnost dugujem, dakako, i onima koji su sudjelovali u oblikovanju ove knjige, te i posebice recenzentima – politologu Danku Plevniku iz Hrvatske i sociologu Ivanu Vukoji iz BiH. Potonji, mostarski sociolog proniknuo je, pak, kao možda nitko prije njega u smisao mojega javnoga angažmana, kazavši u recenziji:
“Ekvidistanca koju autor zauzima, kako sam kaže, prema ‘lažno-lijevim, tobože građanskim narativima’ i ‘njihovim desnim, etnoklerikalnim inačicama’, svjedoči o njegovom autentičnom i nedvojbenom liberalno-demokratskom opredjeljenju koje se u suvremenom bosanskohercegovačkom političkom kontekstu jednako beskompromisno odnosi i prema ‘lijevim skretanjima’ u boljševičko-jakobinski unitarizam, i prema ‘desnim skretanjima’ u primordijalno-klerikalni etnofundamentalizam i separatizam.
Takvo stajalište dovodi ga na poziciju zagovaratelja načela multinacionalnog federalizma i konsocijacijske demokracije kombiniranih s načelima i modelima višeslojnih identiteta i interkulturalnog građanstva. Činjenica da Mile Lasić federalističko-konsocijacijsku paradigmu zagovara s autentično lijevih pozicija, te iz dubokog proeuropskog opredjeljenja, njegovom akademskom, javnom i društvenom angažmanu u suvremenim bosanskohercegovačkim okvirima daje vrlo posebnu i hvale vrijednu dodatnu vrijednost”.
I na kraju, šro reći, nego hvala onima koji su me ovom knjigom uistinu obradovali u ovo božićno-novogodišnje vrijeme! Ako je koga zaintrigirala ova najava, molim raspitajte se za knjigu u knjižarama i u BiH i u Hrvatskoj!