Piše: Andrijana Pisarević/e-novinar
Ono što se objavi na internetu, pripada svima. Ovim riječima bi se najjednostavnije mogao opisati naš odnos prema fotografiji i njenim autorima u BiH. Oni sami svoje fotografije u šali nazivaju „opštenarodnom imovinom“ i to zbog nepostojanja ozbiljne regulative i zaštite u ovoj oblasti.
I u pravu su. Potrebna su samo dva klika da nečije autorsko djelo, nastalo kao rezultat višegodišnjeg rada, učenja i školovanja, ulaganja u opremu i muke oko obrade dobijenog snimka, postane tuđe, bez ikakve
nadoknade i potpisivanja onoga ko je sliku stvorio. Fotoreporteri u BiH se sve više tretiraju kao fotografi i hobisti, a njihove slike, nastale na kiši i na suncu, i poslije višesatnog čekanja da se neka važna ličnost pokaže pred objektivima, za sekundu se prenesu dalje i postanu ilustracija na portalu ili u novinama, i to potpuno besplatno.
Iako formalnopravno zaštićene Zakonom o zaštiti autorskih i srodnih prava u BiH, fotografije i njeni autori i dalje stoje na vjetrometini, a o njih se „očeše“ ko stigne, čerupajući dio po dio njihovog stvaralaštva bez pitanja i plaćanja. Zaštita je samo deklarativnog karaktera, ozbiljnog djelovanja nema. Fotografije se „skidaju“, “šeruju“ i „kače“ a da niko ni ne pomisli da li iza njih stoji autor čija se prava upravo tako narušavaju. Lične fotografije koje su takođe autorsko djelo, iako privatne, za tili se čas raznesu na internetu u slučaju da lica postanu akteri neke priče. Ni to ne bi smjelo da se radi bez odobrenja onoga ko je postavio slike, posebno ne kada se radi o ličnim fotografijama, jer se ovdje narušavaju ne samo autorska, već i prava na privatnost.
Apsurdno je da u eri kada je fotografija postala gotovo bitnija od teksta, ne postoji ni minimalna zaštita njenih autora. U Evropi i svijetu svakako postoji i odavno se štiti ovaj vid autorstva, ali prema svim pokazateljima, BiH je daleko iza modernih regula. Daleko strožiji stav imamo prema plagiranju tekstova, dok se prenošenje fotografije bez saglasnosti autora ili barem potpisivanja, uopšte ne smatra krađom, iako je za kršenje ovog prava predviđena kazna od 1000 do 200.000 KM.
Niko nikada nije kažnjen, ali zakon i kazne postoje, pa je to valjda dovoljno da se pohvalimo evropskim standardima. Teorija govori da se u ovoj oblasti autorska prava krše zbog neznanja i nesvjesnosti da se ono povređuje. Ovo drugo obično se odnosi na sadržaje na internetu i opšteprihvaćen pristup da sve što se nađe tamo, svima stoji na raspolaganju za upotrebu.
Mnogo je teže kada se autorska prava krše namjerno. Svjesni da gotovo nema fotografa koji će zbog krađe slike potegnuti tužbu na neki mediji, dolazimo u situaciju da se ova djela preuzimaju svakodnevno
i bez imalo ustezanja. Povremena intervencija u smislu insistiranja da se autor potpiše pod sliku i dalje ostaju na dobroj volji medija koji je preuzima, da li će ili neće da uvaži njegovu želju. I na tome se obično ostaje. Nijedan fotograf nema novca da uloži u tužbu kako bi se zaštitio, pa krađe slika uglavnom prolaze nekažnjeno ili uz poneki ljutiti telefonski poziv.
Mediji plaćaju novinarima više cijene za tekstove, dok se snimanje fotografija uopšte ne cijeni, iako nijedan tekst bez prave ilustracije neće sigurno neće biti toliko čitan. Samo izuzetno se plaćaju fotografije i to češće za printana izdanja. Novine su pažljivije prema autorima, ali ni to nije slučajno. Portali ih uglavnom samo preuzimaju, bez ikakvog kontakta sa autorom, često sa njihovih profila na društvenim mrežama.
Ako operišemo cifrom da u BiH ima oko 1000 „njuz“ portala, a samo dvadesetak njih ima elemente prave redakcije sa zaposlenim fotografima, onda dobijamo rezultat da se barem 980 njih bavi prenošenjem
vijesti. To dalje znači da svaki od njih barem 50 puta preuzima neku sliku i automatski krši autorska prava fotografa. Fotoreporteri koji su druženje sa kamerom odabrali kao životni poziv
na pitanje da li se isplati to što rade, govore da da, ali tek kada slikaju svadbe, maturske zabave i rođendane. Od toga žive. Izvještavanje u slici za medije je više stvar zadovoljstva, a malo ko od njih ima neke finansijske koristi, i to uglavnom ako se stalno ili honorarno zaposle u ovim kućama.
Fotografi nisu najbolje organizovani, pa ni nemaju načina da zajedno nastupe i zaštite se od krađe autorskih djela. Nije rijetkost i da ne znaju na šta imaju pravo niti kakva pravila važe u oblasti autorskog
zakonodavstva. Ako ih i plate, po slici dobiju pet do deset maraka, a za eksluzivne fotografije i do 50 KM. Novinari za jedan tekst obično naplate od 50 do 100 KM, a ekskluzivni i po nekoliko puta više.
Razlike u zaradama se vide od grada do grada, kao i među entitetima. Novinar dopsinik iz manjeg mjesta obično je i fotograf, pa kada pošalje tekst za koji ga plate dvadesetak maraka, fotografije uglavnom dostavlja gratis. Onaj u većem gradu ima ponekad priliku da proda sliku za isti iznos a da mu tekst nije ni potreban. Fotografi iz Banjaluke kažu da su njihovi honorari daleko niži od kolega u Sarajevu i da zarade i do četiri puta manje.
Jedini fotografi koji mogu da zarade dobru platu od ovog posla, tvrde oni, ne žive u BiH, već u Hrvatskoj i Sloveniji. Autorska fotografija BiH ipak postoji i ona se može zaštiti u Institutu za
intelektualno vlasništvo BiH. Da bi se to uradilo, potrebno je platiti 30 KM za registrovanje djela. Bez ovoga se teško dokazuje vlasništvo, pa se fotografi štite formatom, čuvajući za sebe „raw“ a dajući za objavu „jpg“. Dodatni problem imaju fotoreporteri dnevnih medija, koji ne mogu da zaštite toliki broj svojih djela, pa zbog čega je postao popularan „watermark“, vodeni žig preko slike sa logom medija, pa onaj ko je prenosi, mora da reklamira drugi medij ili da moli autora za posuđivanje.
I tu je bitno da se zna razlika između autorskog i vlasničkog prava. Autor fotografije je nosilac autorskog prava, dok vlasničko može da se prenese na medij ili na treće lice. Autorsko pravo ne može da se prenese, a vlasničko može i ono ima određen rok trajanja a može da se ograniči i uslovima. Iako autorsko pravo po zakonu traje 70 godina nakon smrti autora, za fotografiju u BiH se može reći da ono traje do trenutka „aplouda“ na internet. Nakon toga postaje svačija i tako će i ostati dok se njeni autori ne organizuju i zatraže zaštitu za svoja prava.