Atentat, po nalogu vlasti u Beogradu, trebali su izvršiti pripadnici srpskih i crnogorskih kriminalnih skupina blisko povezani s tamošnjom Službom države bezbednosti (SDB). Ali i naslonjeni na neke od četničkih emigrantskih skupina u inozemstvu.
U formalnom smislu 1990. hrvatska Služba državne sigurnosti još je bila sastavni dio tadašnje federalne jugoslavenske službe, upravljane iz Beograda. U operativnom smislu, i to većim dijelom, funkcionirala je kao neovisna, nacionalna, tajna služba pružajući sigurnosnu zaštitu novoj vlasti izabranoj na prvim, slobodnim, višestranačkim izborima u svibnju 1990.
Redakcija Telegrama dobila je na uvid dio dokumenata hrvatskog SDS-a koji otkrivaju nepoznate pojedinosti o dramatičnim događajima od svibnja 1990. pa do sredine 1991. kada su, prema informacijama pripadnika službe, bili planirani pokušaji atentata na dr. Tuđmana.
Prva depeša
Počelo je policijskom depešom broj 511-18-16/2-96/53 iz svibnja 1990. U njoj stoji da se u “hotelu Esplanade pojavila izvjesna osoba s nadimkom Akrap s namjerom da izvrši atentat na gospodina predsjednika Republike dr. Franju Tuđmana”. Isti je događaj izdvojen i u informaciji 133. Službe državne sigurnosti uz neke dodatke. Tamo piše, dakle, da je spomenuti Akrap navodno vezan uz četnički pokret koji je i naručitelj ubojstva dr. Tuđmana. Taj Akrap, dodaju agenti, spominje se i kao ekzekutor poznatog hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, sedam godina ranije u Njemačkoj.
Ponešto pomutnje u Zagrebu izazvao je spomenuti nadimak. Postojala je mogućnost da je riječ o zamjeni nadimka Akrap za Arkan, jer se već dulje vrijeme utemeljeno spominjalo da je u brutalno ubojstvo nesretnog Đurekovića izravno umiješan Željko Ražnatović, već tada poznati beogradski kriminalac i povremeni najamnik srpske Službe državne bezbednosti. Kasnijih se godina Ražnatović primjereno uzdigao do razine ratnog zločinca kojeg je tražio i Haag.
Mafijaš Đokić
Arkan je, prema tada dostupnim operativnim podacima iz početka 1990., blisko surađivao s ljudima sličnog profila pa se smatralo da bi oni mogli pružiti dodatne informacije o mogućem planu likvidacije dr. Franje Tuđmana. Jedan od njih bio je i Ratko Đokić, još otprije poznat agentima hrvatske državne sigurnosti. “Đokić je izvoru u povjerenju prenio da ga povremeno iznajmljuje SDB Titograd i Beograd za razne prljave poslove (ubojstva do premlaćivanja).”
U istom dokumentu stoji bitan podatak da je “Ratko Đokić u izuzetno dobrim i prisnim odnosima s izvjesnim Željkom kojemu je prezime vjerojatno Marijanović ili Milovanović, a zovu ga po nadimku Arkan”. On je, tvrdi izvor hrvatskih agenata, ubojica po narudžbi, koji je u više navrata bio angažiran za takve operacije. Arkan je, opisao ga je izvor, srednje visine, ima bebi facu, često boravi u Zagrebu, a kad se viđa s Đokićem često dva do tri dana odsjeda u hotelu Intercontinental (sadašnji Westin).
Kao druga poveznica između Arkana i Ratka Đokića poznata je likvidacija Stjepana Đurekovića. Prema nekim podacima, navedenim u Informaciji broj 367. Službe državne sigurnosti MUP-a RH, piše da se “Đokić i Ražnatović spominju kao izvršioci ubojstva Stjepana Đurekovića u Münchenu. Pri tome je Đokić kao sredstvo izvršenja upotrijebio mačeve, koje je tih dana vozio u prtljažniku automobila, a ne sjekiru kako se to govorilo”.
U analizama dostupnih informacija očito je postavljena teza da je, zapravo, uz Arkana, ključni čovjek u organizaciji mogućeg atentata na dr. Tuđmana baš Ratko Đokić. Vidljivo je to iz još jednog dokumenta iz listopada 1990. gdje se izrijekom kaže da “grupacija oko Ratka Đokića: Ražnatović Željko, Ašanin Darko, Boljević Pavle, Simendić Jovan, Ivanović Pavle, Đorđe zvani Giška, te Vukotić Veselko iz Milana (svi su poznati pripadnici podzemlja), trebaju doći u Zagreb.
Informacije o dolasku
Navedena grupacija trebala je djelovati po principu dvojki (u drugom izvještaju hrvatskog SDS-a spominje se da su svi naoružani pištoljima), a razlog njihova djelovanja, tj. kriminalnih radnji nije nam poznat. Budući da se u to vrijeme održavala svečanost otkrivanja spomenika banu Jelačiću (Tuđman je bio tamo s cijelom Vladom i državnim vrhom), a postojale su indicije da bi mogli izvršiti atentate, operativno-tehničkim mjerama i radnjama cijelo vrijeme pokrivani su Ratko Đokić i osobe u vezi s njim. Kontrolirani su hoteli u Zagrebu, međutim nismo utvrdili dolazak navedene skupine”.
Željko Ražnatović Arkan i Ratko Đokić održavali su godinama prije rata u bivšoj Jugoslaviji jako bliske odnose. Prema informacijama sigurnosnih službi i dostupnih dokumenata, Đokić je živio na relaciji Crna Gora – Hrvatska, a u Zagrebu je imao i stan. Kao pripadnik krim-miljea Đokić je često kontaktirao sa srpskom, crnogorskom i hrvatskom službom državne sigurnosti. Bio je uhićen zbog navodnog šverca oružja u Srbiji, a u iskazima hrvatskim službama tvrdio je da mu je sve namješteno zbog optužbi za suradnju s Tuđmanovim ljudima.
Istodobno, pojavile su se informacije kako Arkan misli da ga je Ratko Đokić izdao te je želio s njime raščistiti sve prijepore po dolasku u Zagreb. “Đokić se spanđao s novom vlašću”, piše u dosjeu tajne policije o Ratku Đokiću, “a to je Arkanu otkrio jedan zagrebački zlatar albanskog podrijetla”. Kad su hrvatski agenti o tome pitali Ratka Đokića, kazao je da mu nije padalo na pamet o tome raspravljati s Arkanom i ponižavati se. Prema njegovim riječima, uzrok prekida odnosa s Arkanom bila je činjenica da je ovaj postao veliki štovatelj Slobodana Miloševića, za kojeg je bio u stanju sve učiniti.
Naoružani bonvivan
Očito je da je Đokić prije rata bio poput svojevrsnog celebrityja. Dio ljudi iz Zagreba opisuje ga kao bonvivana, okruženog ženama, koji časti po najboljim hotelima i restoranima. Dobro je zarađivao od šverca i prodaje automobila te ostalih operacija izvan okvira zakona. Jedan od ispitanih kazao je da se ozbiljno tvrdilo kako je Đokić još 1987. na računu imao oko milijun američkih dolara, a pod kaputom uvijek revolver Smith&Wesson (često je vodio prijatelje na gađanje na Sljeme).
Drugi je izvor prepričao da mu je Đokić rekao kako mu je neki ljubomorni Talijan dao 10 tisuća maraka samo da u Dubrovniku prebije tipa koji mu je preoteo djevojku. Đokić je to, na nekom piću, spomenuo pjevaču Zdravku Čoliću pa ga je ovaj odgovorio od toga. Ipak Ratko Đokić, stoji u iskazu, nije vratio novac ljubomornom Talijanu. Hrvatskim obavještajnim službama, pak, Đokić je dosta govorio o odnosu s Arkanom: da je bio kriminalac i hladnokrvni ubojica čiji je otac bio general JNA u zagrebačkoj vojnoj oblasti pa je Ražnatović imao dosta širok krug poznanika i prijatelja u Hrvatskoj.
Iskaz svjedoka o Arkanu
Svjedočio je i drugim vezama Ražnatovića s vojnim i obavještajnim krugovima u Srbiji, njegovoj obiteljskoj situaciji (žena zaposlenica u beogradskoj policiji, dijete s izvjesnom Nizozemkom) i lošem materijalnom statusu početkom 90-ih. Spomenuo je i nepoznati detalj o tome kako je Ražnatović, neposredno prije rata, izgubio milijun maraka na kocki kod “Debelog Bruna” u Tkalčićevoj ulici. “Međutim, kako je Arkan bio poznat među zagrebačkim kockarima, Đokić je iznio da se nitko nije usudio od njega naplatiti dug. Dodao je: kad bi mu trebalo još posuditi, svi bi posudili.”
Potkraj 1990., točnije u prosincu, Željko Ražnatović Arkan uhićen je u Hrvatskoj. Poznata je to epizoda iz uvertire srpske agresije na Hrvatsku. No, još uvijek su malo poznati detalji njegova ispitivanja u zatvoru Remetinec. “Od druge do osme godine života živio je u Zagrebu. Nakon toga povremeno je dolazio u Zagreb na nogometne utakmice. Ranije je u nekoliko navrata dolazio radi kocke, zadnji put prije dvije godine (1988.) Na pitanje o povezanosti s ubojstvom Stjepana Đurekovića izjavio je da on to nije učinio niti s tim ima bilo kakve veze.”
Arkan je pušten na slobodu u ljeto 1991. iako je bio osuđen na pet godina zatvora. Nikad nije otkriveno zašto.
(Izvor: Telegram)