Pitam se, posebno u zadnje vrijeme, ima li u Bosni i Hercegovini uopće aktivizma iz nutarnjih duševnih pobuda koje te nagone da se boriš protiv različitih društvenih nepravdi jer ti one ne daju spavati i jer si takav čovjek.
(Piše: Kristina S. Perić/Republikainfo.com)
Probudim se onda na pragu sada već ozbiljnih godina života i shvatim da je ‘pro bono’ rad davno izumrla kategorija u zemljama poput naše, jer u bari punoj krokodila mogu plivati samo druge njima ravne beštije.
Stotine tisuća maraka liježu na račune aktivista iz naših malih mjesta, kroz različite „projekte“, da bi se oni potom „pro bono“ borili protiv vlasti u svojim sredinama, kako bi se iste dočepali i gasili vlastite potrebe za koječime.
Aktivizam je u zemlji poput Bosne i Hercegovine, gdje su se na vlasti desetljećima zabetonirale iste stranke i političari, dobro plaćena stvar.
Kakva država, takav i aktivizam.
No, pitanje je li plaćenički aktivizam put za bolje sutra i može li se krivim putem izbiti na pravi, odnosno kada ćemo dočekati prave aktiviste, kojima će umjesto tisuća na računu upravljati možda i savjest.
Sjećate li se zadnje aktivnosti u vašemu kraju koja vam se urezala u sjećanje ili su aktivnosti zbog novca. Ja ne pamtim ništa pametno.
Premda, vrte mi se dva zdrava primjera aktivnosti, doduše oba iz Hrvatske, a gdje bi voljela vjerovati da ih nije aktivirao novac.
Prvi je onaj Pavlić koji je zgrabio na svoja leđa drveni križ te ga iz Rijeke ponio u Zagreb s ciljem da kaže da bi umjesto za nove zrakoplove novca trebalo imati i za bolesnu djecu. Na taj ga je potez ponukao novinski članak. Nema ni bolesno dijete ni ništa, ali ga je zapeklo da imaju milijune za zrakoplove, a nemaju za nečije umiruće dijete.
Upitan o motivima takvog poteza rekao je: „…tog dana kada dođem na vaganje duše kad me budu pitali što si učinio kad su se kupovali avioni umjesto lijekova moći ću reći barem sam pokušao“.
Drugi primjer je onaj djelatnik u ministarstvu za demografsku obnovu, državni tajnik u ministarstvu demografije koji je pred televizijskim kamerama dao ostavku.
Od njega sam se baš naježila. Jer u nas je još gore, a ni ministarstva za demografsku obnovu, ni Strmote da dade ostavku, ni u tom nepostojećem ministarstvu – ni drugdje.
“…Ovo je jedan veliki folklor. Nakon godinu i četiri mjeseca u vladi kao demograf i mladi čovjek smatram da ovo nije dovoljno ozbiljno i s današnjim danom podnosim ostavku na mjesto državnog tajnika. Država izumire, imamo najgore stanje od kad postoji država. Ovako neozbiljno pričati o ovome… Ja kao mladi čovjek, građanin Hrvatske, otac dvoje djece, suprug nezaposlene supruge, nezaposlenih roditelja, ne vjerujem da će se išta riješiti ovakvim pristupom”, rekao je Strmota i otišao iz ministarstva. Udaljio se od sigurnosti i beneficija državnoga posla, ali se sigurno približio sebi.
Za obojicu će mnogi u današnjim vremenima reći da su poludjeli. I do toga je također doveo nezdravi aktivizam, pa se umjesto da uzmemo križeve i spontano pridružimo prvom, ili ponudivši ostavke jer ne želimo plaću za neobavljeni posao pridružimo drugom – gledajući priloge o njima iz kućne fotelje pitamo tko li ih plaća, jer sve se plaća, prodaje i kupuje.
Međutim, jasno je da su samo zdrav aktivizam i zdrav pojedinac put ka ozdravljenju društva, a da je plaćenički još bolesniji od najbolesnijeg i širi zarazu na zdrave dijelove zajednice.
Baš poput zdravog aktivizma, onaj bolesni je još lakše identificirati. Takvi aktivisti i branitelji kojekakvih interesa obično postaju pasivisti čim namire svoje materijalne potrebe. Oni se primičući zacrtanom materijalnom maksimumu ušute, također se približavajući sebi. Na koncu se svi vrate svome sebi – ovakvom ili onakvom.
I opet se vraćamo na početak. Da biste saznali tko vlada vama, jednostavno saznajte koga nesmijete kritizirati – reče Voltaire. Ako takvoga nema – onda ste slobodni i bez upravljača. To jeste materijalno neisplativo, ali se duševno da lijepo unovčiti.