Piše: Barbara Wesel/DW
Kad nekome dobro ide, taj je spreman na preuzimanje još više rizika, i nije isključeno da mu sve to na koncu našteti. Znaju li u Berlinu i Münchenu za staru njemačku izreku o magarcu kojemu je tako dobro da se odvaži plesati – na ledu? Naravno da dužnosnici iz vladajućih stranaka moraju Angeli Merkel jasno reći da njezina politika izaziva negodovanje i protest u stranačkoj bazi. Otkako je ona kancelarka, nijedna tema nije tako izravno pogađala i ticala se Nijemaca kao izbjeglička kriza. Budući da Nijemci mrze nered, zemljom se šire glasni zahtjevi za preuzimanjem kontrole po tom pitanju od strane savezne vlade. Onaj tko u takvoj atmosferi pokreće debatu o mogućem kraju kancelarstva Angele Merkel djeluje lakoumno i jako opasno – i to ne samo u Njemačkoj, već i puno šire.
Prijeko potrebna Europi
Angela Merkel je u Europi trenutno prijeko potrebna. Nije to nužno plod njezinog odlučnog i snažnog rukovođenja, već prije svega rezultat činjenice da osim nje u EU više nema političara koji niti žele, niti se mogu zauzeti za projekt „Europa“. Britanci su se već odavno „odjavili“ iz EU-a, iako će doduše tek za dvije godine odlučivati o formalnom izlasku iz Unije.
Francuski predsjednik Francois Hollande je slab predsjednik i to će i ostati, on se ne usuđuje stati uz Merkel kad se radi o izbjeglicama. On se boji porasta popularnosti desno-nacionalističkog Front Nationala i time je simptomatičan za druge europske susjede. I u Austriji, Švedskoj, Finskoj i Danskoj su desni populisti u usponu, a aktualne vladajuće koalicije pod pritiskom. U Španjolskoj se bira za Božić, u Portugalu vlada nema većinu, u Italiji Matteo Renzi organizira skrb oko izbjeglica koje stižu u tu zemlju, ali ih inače smatra „problemom Njemačke“. Grčka i dalje nije u stanju riješiti vlastite probleme i kontinuirano i svjesno zakazuje u skrbi oko vala izbjeglica iz Turske.
Krvi se još više ledi pri pogledu na istočnu Europu: u Poljskoj su prije nekoliko dana na vlast došli desni konzervativci, čiji stranački šef Jaroslaw Kaczynski na tako glup način kleveće migrante s Bliskog Istoka, da bi se od tih riječi posramio čak i neki neofašist. O mađarskom malom diktatoru Viktoru Orbanu je sve već rečeno, sa svojim žičanim ogradama i psima čuvarima on je u međuvremenu postao uzor ne samo populistima u Bavarskoj. Česi i Slovaci, Srbi, Hrvati, Bugari – gdje god pogledamo gotovo nitko ne želi preuzeti odgovornost za one izbjeglice koji su „dodijeljeni“ toj zemlji na temelju poštene europske raspodjele.
Angela Merkel – posljednji jamac
Posvuda u Europi raste doza nacionalizma i egoizma. Nitko očito pritom ne misli na to što bi raspad EU značio za svaku od tih zemalja: kakva bi gospodarska katastrofa uslijedila, kakav pad međunarodnog značaja bi doživjeli Danci i Poljaci, Talijani pa i Britanci, ukoliko postave eksploziv na temelje ujedinjene Europe. Da i ne govorimo o istočnim Europljanima koji bi se morali odreći milijardi eura poticaja i proračuna EU, te slobodne trgovine i prekograničnog prometa s bogatijim susjedima. Očito nitko ne vjeruje da ta opasnost stvarno realno postoji, u mnogim se glavnim gradovima vladajući ponašaju kao djeca koja se igraju šibicama.
Glasno tužakanje o stanju u kojem je Europska unija, u Bruxellesu je dio standardnog repertoara. Ali trenutno analiza nije pretjerana. Najteži ispit za očuvanje europskog zajedništva od Drugog svjetskog rata stiže u trenutku postojane slabosti političkih kadrova, cjepkanja i polarizacije političke scene.
Angela Merkel je posljednja hrid, ona je shvatila globalne dimenzije izbjegličke krize, dok su drugi još vjerovali da se probleme može riješiti žicom. Savezna kancelarka je jedina osoba, koja EU može voditi kroz najveći kulturni i društveni izazov od njezinog utemeljenja. Ako ona ne uspije, kod kuće u Njemačkoj i u krugu 28-orice u Bruxellesu, onda će propasti i Europa. Za vladajuće stranke u Berlinu to znači da je stigao trenutak u kojem se mora ojačati poziciju Angele Merkel. Svi oni koji umjesto toga zazivaju „sumrak kancelarke“, igraju opasnu igru!