Europa je stoljećima tražila način kako ujediniti svoje narode. Pokušaji su se nizali – od kršćanstva i velikih careva do zajedničkih kulturnih projekata. Nogomet i Eurosong uspijevaju povezati kontinent barem na nekoliko večeri godišnje. No možda se zajednički europski identitet zapravo najbolje vidi na mjestima na kojima ga najmanje očekujemo – u državnim uredima.
Od Dublina do Atene građani dobro poznaju isti scenarij: nedostaje odgovarajući obrazac, potrebno je otići u drugu instituciju, dokument treba dodatno ovjeriti, a rok je, naravno, istekao jučer.
Birokracija je postala svojevrsni europski zaštitni znak. Dok se države međusobno razlikuju po politici, jeziku, gastronomiji i običajima, administrativne prepreke gotovo su svima zajedničke.
Od običnih obrazaca do umjetnosti administracije
Svaka država proizvodi određenu količinu administracije, ali Europa je, čini se, od toga napravila posebnu disciplinu. Propisi se donose na različitim razinama vlasti, a zatim ih druge institucije provode, često stvarajući dodatne komplikacije.
Koliko sustav može otići daleko, pokazuje primjer iz Belgije. Porezne vlasti nedavno su obavijestile jednog građanina da, prema njihovim evidencijama, zapravo nije otac svoje troje djece. Njegov odgovor bio je da ih mogu preuzeti kad god žele.
Drugi primjer dolazi iz Francuske, gdje se jedan građanin mjesecima pokušavao uvjeriti nadležne službenike da je osoba navedena u njegovoj putovnici ista ona koja je upisana u rodnim listovima njegove djece. Problem je bio u jednom slovu – odnosno naglasku iznad slova u imenu.
Nakon dugotrajnog natezanja zaključio je da je jednostavnije izraditi potpuno nove osobne dokumente nego uvjeriti administraciju da se radi o istoj osobi.
Europsko jedinstveno tržište, ali ne i jedinstvena pravila
Birokratske prepreke posebno dolaze do izražaja u poslovanju. Europska unija ima 27 država članica koje zajedno reguliraju pristup više od 5.700 profesija, odnosno više od 200 reguliranih zanimanja po državi.
To znači da osoba koja želi pokrenuti posao u drugoj članici EU-a često mora proći složen postupak priznavanja kvalifikacija i pribavljanja potvrda.
Čak ni stručnjaci nisu pošteđeni. Električar ili inženjer iz jedne države ne može nužno automatski obavljati isti posao u susjednoj zemlji. Tako se ideja jedinstvenog tržišta sudara s nacionalnim pravilima i različitim sustavima stručnog osposobljavanja.
Gotovo četvrtina zaposlenih u Europskoj uniji radi u zanimanjima za koja je potrebna službeno priznata kvalifikacija.
Razlike postoje i u radnom zakonodavstvu. Primjerice, luksemburški zakon o radu proteže se na čak 2.160 stranica.
Kada pravila postanu apsurdna
Pojedine europske države pokušavaju smanjiti administrativno opterećenje. Estonija je, primjerice, velik dio administrativnih postupaka prebacila u digitalni oblik. Ipak, u mnogim dijelovima Europe i dalje prevladava načelo da je nešto zabranjeno dok nije izričito dopušteno.
U nekim državama EU-a trgovci ne mogu slobodno organizirati opća sniženja tijekom cijele godine, nego moraju poštovati posebna pravila i razdoblja.
Njemački primjer pokazuje koliko birokracija može postati nelogična. Škola koja želi nabaviti udžbenike za učenike može biti obvezna raspisati javni natječaj. Budući da su cijene knjiga zakonski regulirane, ponude različitih dobavljača mogu završiti s potpuno jednakim iznosima. U takvim slučajevima pobjednik se određuje izvlačenjem.
Njemačke tvrtke, prema navodima The Economista, troše oko sedam posto svojeg prometa na ispunjavanje administrativnih zahtjeva.
Ni porezni sustav nije pošteđen apsurdnih razlika. U Nizozemskoj je do prošle godine hrana za kuniće bila oporezovana stopom PDV-a od devet posto, dok je hrana za hrčke podlijegala stopi od 21 posto. Obrazloženje je bilo da je hrčak nedvojbeno kućni ljubimac, dok bi kunić jednog dana mogao završiti kao hrana.
Različite vrste satova joge također mogu biti oporezovane različitim stopama, ovisno o tome koliko se tijekom vježbanja znojite.
Birokracija usporava i europsko gospodarstvo
Problem nije samo u izgubljenom vremenu građana. Pretjerana regulacija sve se više spominje i kao jedan od razloga zbog kojih Europa zaostaje u razvoju poslovanja i tehnologije.
Američki ulagači često kritiziraju europski administrativni sustav, smatrajući ga sporim i zastarjelim.
U Njemačkoj, primjerice, osnivači startupa koji žele prikupiti investicijski kapital mogu biti obvezni angažirati javnog bilježnika koji će naglas pročitati cjelokupnu investicijsku dokumentaciju. Budući da dokumenti mogu imati desetke stranica, postupak može trajati satima, pa čak i danima.
Ni gradnja novih stambenih objekata nije jednostavna. Postupci izdavanja dozvola u državama od Poljske do Portugala mogu trajati godinama, uz brojne studije i procjene utjecaja na okoliš. U nekim slučajevima potrebno je detaljno analizirati čak i lokalne životinjske vrste, poput vodozemaca i puževa.
Primjer iz Dublina posebno je ilustrativan. Zahtjev za povećanje kapaciteta tamošnje zračne luke 2023. godine imao je oko 7.000 stranica. Dokumentacija je morala biti ispisana na papiru i predana nadležnim tijelima, koja su je potom ponovno skenirala.
Bruxelles želi manje birokracije, ali i dalje proizvodi nove propise
Europska komisija u Bruxellesu često se doživljava kao središte europske regulatorne mašinerije. Njezina reputacija stvaranja detaljnih pravila odavno je postala predmet političkih i medijskih kritika.
Posljednjih godina institucije EU-a pokušavaju se predstaviti i kao pokretač deregulacije. Jedno od načela predviđa da bi svaki novi administrativni teret trebao biti popraćen ukidanjem nekog postojećeg.
No i takvi pokušaji ponekad završavaju u administrativnom apsurdu.
The Economist navodi primjer europskog propisa o zelenoj ambalaži, koji je stupio na snagu tijekom ljeta. Prema tom pravilu, tvrtke koje prodaju proizvode preko granica, uključujući i male poduzetnike, morale bi imenovati lokalne predstavnike u državama u kojima posluju kako bi nadzirali obveze povezane s ambalažnim otpadom.
Budući da bi to moglo značiti imenovanje predstavnika u čak 27 država članica, propis je izazvao ozbiljne kritike. Europske institucije naknadno su pokušale odustati od takvog rješenja, ali problem je nastao jer je pravilo već stupilo na snagu, dok dogovor o njegovu ukidanju još nije bio dovršen.
(izvor: The Economist)
Sada se, prema tekstu The Economista, očekuje da ga nadležna tijela u praksi neće provoditi dok se ne pronađe rješenje.
Europski paradoks: manje pravila, ali još više administracije
Europa se često ponosi zajedničkim tržištem, slobodom kretanja i uklanjanjem granica. No svakodnevno iskustvo građana i poduzetnika pokazuje da administrativne granice i dalje postoje – ponekad su čak i teže savladive od onih fizičkih.
Od različitih poreznih stopa i priznavanja stručnih kvalifikacija do beskrajnih obrazaca i dozvola, birokracija je postala dio europske svakodnevice.
Možda se europski narodi ne slažu oko mnogo toga, ali u jednom su gotovo jednoglasni: svi znaju kako izgleda čekati dokument koji nedostaje, obilaziti urede i pokušavati objasniti službeniku da je jedan čovjek ipak ista osoba, bez obzira na jedan mali naglasak u prezimenu.
A kada čak i pokušaj smanjenja birokracije proizvede nove administrativne zaplete, postaje jasno da Europa ima još jedan zajednički izazov – naučiti kako pojednostaviti vlastita pravila.
