Sloboda medija i sloboda govora nulti su politički uvjet za pristupanje Bosne i Hercegovine ka Europskoj uniji. One su sastavni dio Kopenhaških kriterija koji je zahtijeva stabilnost institucija koje jamče demokraciju, vladavinu prava i ljudska prava, te su ključni element Poglavlja 23, Pravosuđe i temeljna prava, u pregovaračkom procesu.
Već su postala dosadna upozorenja, i onima koji upozoravaju, ali i onima koji ta upozorenja slušaju – kako se neovisni mediji i novinari suočavaju s političkim, financijskim i pravnim pritiscima. No, nije sjajna situaciju niti u javnim medijima.
Bez jasnog napretka i zaštite ovih sloboda, nijedna država kandidatkinja ne može zatvoriti ključna pregovaračka poglavlja niti postati članica EU-a. Pa tako niti Bosna i Hercegovina koja je na 90. mjestu, od ukupno 180 zemalja, prema najnovijem Svjetskom indeksu medijskih sloboda (World Press Freedom Index) koji objavljuje organizacija Reporteri bez granica (RSF),piše Istina.media.
To je rekordno najlošija ocjena Bosne i Hercegovine u posljednjih 25 godina, što ukazuje na ozbiljan i kontinuiran pad slobode govora i medija u državi. Uz Srbiju, BiH je trenutno među najlošije rangiranim zemljama u Europi.
Pet istaknutih stručnjaka govore na pitanja o slobodi medija u BiH: Borka Rudić, glavna tajnica Udruge BH novinari, novinarka i profesorica filozofije i socijologije; dr. Srđan Puhalo, psiholog, aktivist i novinar; mr. Ivana Marić, politička analitičarka i savjetnica za odnose s javnošću s dugogodišnjim iskustvom u analizi političkih procesa i komunikacije; prof.dr.sc Enes Osmančević, doktor žurnalističkih nauka, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Tuzli i Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Sarajevu, član Odbora za politologiju Akademije nauka i umjetnosti BiH i Dario Lukić, dugogodišnji glavni i odgovorni urednik mostarskog Dnevnog lista te ujedno i talentirani glazbenik.
Borka Rudić: Uzroci neslobode medija i rješenja
Kolika je razina slobode govor i izražavanja u BiH?
Rudić: „Sloboda govora i izražavanje je sve manje pristuna u javnom prostoru u BiH zbog radikalizacije javne komunikacije u off-line i on-line prostoru, ne poštivanja prava i sigurnosti novinara i medijskih sloboda od strane javanih dužnosnika i drugih javnih osoba, te zbog ograničavanja ovih prava i vrijednosti demokracije kroz institucionalno djelovanje i donošenje novih zakonskih propisa.
Mi u BH Novinarima i Liniji za pomoć novinarima bilježimo sve slučajeve oganičavanja prava na slobodu govora i izražavanja i, iako broj slučajeva nominalno opada u odnosu na, recimo rekordnih 86 u 2023. na 50 prošle – 2025. godine i 40 slučajeva, koliko smo zabilježili do sredine listopada 2026., ne možemo uopće govoriti o poboljšanjima, jer jača brutalnost tih napada.
Kao na primjer posljednji napad Milorada Dodika na novinara BHT Vladimira Šuška, njihovo ponavljanje i dugotrajno targetiranje određenih medija, što konstantno radi ministar vanjskih poslova BIH Elmedin Konaković, ili institucionalni pritisci lokalne vlasti kao na primjer u Zenici i Bugojnu, odnosno radikaliziranje odnosa građana, verbalno i fizičko nasilje prema medijima i novinarima u javnom i digitalnom prostoru, kako smo imali u jednom selu kod Doboja prema ekipi BN TV ili FTV u Brčkom, iako su navedeni mediji izvješćivali o temama od javnog značaja.
Navest ću još dva primjera koji potvrđuju sužavanje prostora za slobodu govora i izražavanja u BiH: a) Broj kaznenih prijava prema odredbama o krimilazicije klevete u Republici Srpskoj već sada prelazi 250.
Negdje oko 1/5 kaznenih prijava su portiv medija i novinara. Na sreću, nema još podignutih optužnica, ali pritisak moguće krivične istrage protiv novinara je snažno prisutan i prilično utječe, ne na (samo)cenzuru novinara i medija; i (b) BH Novinari su u kolovozu predstavili istraživanje o ograničavanju slobode izražavanja kroz odluke lolanih – općinskih i gradskih vlasti u BiH i utvrdili smo kako su najmanje 203 osobe prekršajno kažnjene zbog objava na društvenim mrežama i internet portalima u Unsko-sanskom, Posavskom, Kantonu 10 i Zapadnohercegovačkom kantonu, te u Općini Kakanj.
Broj prekršajno kažnjenih građana zbog objava na društvenim mrežama, kritike javne vlasti ili iskazivanja nezadovoljstva prema osobama u javnom prostoru je sigurno daleko veći od ovih 203, budući na nismo dobili podatke iz svih kantona i nismo se detaljno bavili lokanim zajendicama u RS – to ćemo uraditi u narednoj fazi istraživanja.
Koliko su javni mediji slobodni i nepristrasni s obzirom da se financiraju iz javnih proračuna? Šta je potrebno učiniti da se stanje poboljša?
Rudić: Javni mediji nisu slobodnni jer njihovi finacijeri – vlasti na svim razinama u BIH, od državnog do općinskog, smatraju kako oni daju „svoj novac“ za te medije, a ne javni novac koji bi trebao služiti javnom interesu, a ne bilo kojim politikama i pojedincima.
Drugi razlog neslobode javnih medija i njihove političke zarobljenosti je posljedica političke zarobljenosti regulatora – RAK-a koji ne radi svoj posao u skladu sa zakonom i kodeksom novinarske etike koji su sami propisali i dali licence medijima, uz uvjet da poštuju i zakonske propise i etički kodekse. Da je drukčije – RAK bi do sada više puta kaznio RTRS kao javni medij radi neprofesionalnog postupanja i rada u interesu SNDS –a, a ne svih građana RS. RAK već godinama ne radi ništa na monitoringu medija i/ili ispunjavanja uvjeta dozvole koju su dobili javni mediji.
I posljednje što negativno utječe na rad javnih medija i njihovu posvećenost interesima građana su načini imenovanja direktora i glavnih i odgovornih urednika, te nepostojanja internih kodeksa i pravila ponašanja unutar medijskih kuća koji razdvajaju menadžerske strukture i upravu od urendničke i novinarske neovisnosti i profesionalnog integriteta.
Da bi se stanje moglo poboljšati, potrebo je otklanjati jednan po jedan od navedenih problema, odnosno, ograničenja rada javnih medija.
Koja je uloga privatnih medija u bh.javnom prostoru, te koliko je posrijedi nepravedno tržišno natjecanje, s obzirom da privatni mediji nisu finanscirani iz javnih prihoda?
Rudić: Postoji jedan mit o tome kako (samo) javni mediji imaju obveze prema građanima i poštivanju kodeksa novinarstva, a privatni mediji mogu raditi kako hoće. Drugi mit ili zabluda je da se samo javni mediji financiraju iz javnih proračuna.
Istina je negdje na sredini! Novinarska etika i kodeks su standard novinarstva, a njihov poštivanje odnosno, profesionalnost i kvaliteta medijskih sadržaja, ne bi trebali ovisiti o vrsti vlasništva u medijima.
Znamo također da brojni printani mediji dobivaju javni novac kroz marketing, izravne transfere, grantove, sponzorstva i sl.
BH Novinari upravo rade monitoring fnanciranja medija iz javnih proračuna u pet lokalnih zajendica, krajem godine ćemo znati točno koliko su novca dobili privatni mediji, a koliko javni u tim odabranim gradovima i općinama.
Kad je riječ o nepravednom tržišnom natjecanju, i tu postoje pravila RAK –a o marketinškim minutama koje su nominalno manje za javne medije u odnosu na privatne. Recimo, javne RTV stanice mogu imati šest minuta marketinga po satu, a privatne 12 minuta na sat.
Ima i drugih parametara koji pokazuju da nisu tako velike diskrepance između ove dvije vrste medija, kako se u javnosti predstavlja. Taj dojam „nepravednosti“ raspodjele novca prema medijima u odnosu na vlasništvo posljedica je naglog povećanja news portala i njihovog udjela u dobivanju/trošenju novca koji je na raspolaganju na medijskom tržištu u BiH.
Rješenje da se (a): donese novi zakon o raspodjeli RTV takse i da se raspodjela novca vrši na način da će određeni postotak RTV takse biti usmjeren prema privatnim medijima, takva rješenja već postoje u Sjevernoj Makedoniji i Hrvatskoj, i (b): da se formira Fond za medijski pluralizam i produkciju sadržaja u javnom intersu, koji bi bio „punjen“ javnim novcem, a putem javnog natječaja bi se raspodjeljivao po jasnim, trasnparetnim i javno dostupnim kriterijima dodjele novca i odluka koje bi se donosile.
BH Novinari zagovaraju oba rješenja, budući da je sve manje donatorskog novca u BiH, a javni proračuni su iz godine u godinu sve veći – počev od općina, kantona do etiteta i vrha države. Nedopustivo je da se gase pojedini privatni mediji i dovodi u pitanje opstanak javnih medija, a novca ima za sve druge izuzev za slobodu izražavanja i infomiranja, odnosno medijske kuće. Zato mislim kako je jako važno da sami mediji počnu zagovarati ova dva rješenja, da djeluju zajedno (bez obzira na vlasništvo) i primoraju institucije vlasti za odvajanje javnog novca i raspodjelu svim medijima, neovisno jesu li javni ili privatni.
Srđan Puhalo: Normalizirali smo nenormalnost
Koliko su javni mediji u BiH nepristrani i neovisni od utjecaja vlasti, odnosno, vladajućih donositelja odluka, s obzirom da se financiraju iz javnih prihoda – balansiraju li (ne)uspješno između uloge “glasnogovornika” vlasti ili profesionalizma? Naravno, iako postoje jasne zakonske odredbe o financiranju javnih medija, svjedočimo ozbiljnim financijskim problemima u vodećim javnim servisima.
Puhalo: Javni mediji u BiH su onoliko slobodni koliko ima dopuštaju domaći političari tj. vlast. Nema tu mnogo filozofiranja, vlast postavlja menadžment javnih servisa i od njih očekuju lojalnost. Ta lojalnost varira od situacije do situacije tj. od procjene političara da im je potrebna pomoć javnih servisa. U stvari, mi možemo kazati kako su emisije o poljoprivredi, kulturi, zdravlju i sl. dosta profesionalne i da tu nema velikog upliva politike, za razliku od informativnog programa. Kada pogledate predizborne statistike zastupljenosti političara u programima javnih servisa, onda vam bude sve jasno o njihovoj nepristranosti i neovisnosti.
Ja mislim da tu novac ne igra veliku ulogu, već kadrovski izbori. Novac za javne servise se uvijek nađe, ali da nitko od politički izabranog menadžmenta, ne očekuje da budu profesionalni i nepristrani. Ni javnost, ni novinari, ni oni koji vode javne servise. Normalizirali smo nenormalnost.
S obzirom da BiH teži EU integracijama, što je potrebno korigirati?
Puhalo: Nema se tu šta korigirati, jer postojeći zakoni nisu loši, ali se tumače fleksibilno ili se ne provode. Nama prvo treba poštivanje zakona, pravilnika i profesionalnih kodeksa, a onda ispravljati nedostatke. Mi i ne znamo što je loše, jer ne radimo kako treba. Očekivati da će političari prepustiti javne servise profesionalcima je iluzorno, javni servisi se moraju oteti od političara, što je još iluzornije.
Zapravo, meni je bazično pitanje trebaju li nam tri javna servisa i tko to može financirati?
U stvari, ako želite doznati što se događa u RS onda pratite medije iz Federacije BiH, a ako želite da vidite šta se dešava u Sarajevu, pratite medije iz RS i one u vlasništvu Hrvata. Ista šema je i kod Hrvata.
Gdje su u bh medijskom prostoru privatni mediji i, kada se uspoređuju s javnim medijima, možemo li kazati da je tu prisutno nepošteno tržišno natjecanje s obzirom da oni imaju jako značajnu ulogu u informiranju, ali istodobno moraju samostalno iznalaziti marketinško financiranje jer, za razliku od javnih servisa, ne ovise o stabilnim prihodima iz javnih proračuna?
Puhalo: To jest istina, pogotovo kada se govori o oglašavanju, ali ne smijemo zaboraviti da u BiH generalno ima previše medija i zapitajmo se kako se oni financiraju? Veliki broj medija dijeli marketinški kolač i svi dobivaju mrvice, a onda su primorani tražiti pomoć od vlasti, na različitim razinama, od stranaca, tajkuna, političkih partija i oglašivača. Meni se čini da mi u BiH imamo siromašne medije, koji moraju biti manje ili više poslušni, kako bi preživjeli.
Europski zakon o slobodi medija izričito štiti novinarstvo kao javno dobro. Međutim, u BiH novinarstvo se često se osuđuje od strane kritiziranih, najčešće javnih dužnosnika. Je li to i razlog što je BiH na 90. mjestu od 180 zemalja na Svjetskom indeksu slobode medija? Što treba hitno mijenjati ukoliko želimo prihvatiti EU stečevinu?
Puhalo: Mislim da mediji trebaju shvatiti i prihvatiti da su oni moćna sila koje se plaše političari i da se tako i ponašaju. Oni moraju biti profesionalni, hrabri i solidarni. Naravno, uvijek će biti medija koji su poslušni i „nagodni“, ali građani to znaju i tražit će alternativu. Druga stvar koja je važna za medije je financijska neovisnost tj. pronaći model koji će pružiti najviše slobode, a osigurati održivost. Treće, novinari moraju sami očistiti svoje dvorište, da nam se ne bi dogodio Informer kao u Srbiji. Četvrto, treba nam fond za pomoć „neposlušnim“ novinarima tj. novinarima koji zbog svoga dobrog rada mogu ostati bez posla, ali i fonda za pomoć novinarima kojima se sudi za klevetu, koji su trpjeli mobing, za pružanje psihiloške pomoći.
Ivana Marić: Politika bira direktore javnih medija
Koliko su mediji u BiH neovisni?
Marić: Mediji u Bosni i Hercegovini su odraz cjelokupnog društva. Bilo bi iznenađujuće da, u društvu u kojem je politički utjecaj sveprisutan, a korupcija, nepotizam i pristrasnost utkani u narodne običaje, mediji budu neovisni, profesionalni i slobodni. Vrlo je malo medija koji obavljaju svoj posao na razini profesionalizma i koji bi mogli opstati bez političke podrške, a pogotovo koji bi mogli opstati ukoliko bi kritizirali vladajuće strukture.
Poseban slučaj je sa javnim medijima koji se promatraju kao dio izbornog plijena, a čiji direktori se biraju pod budnim okom politike, o čemu političari čak i otvoreno govore. To se toliko ustalilo da oni više ne vide problem u tome da javno kažu kako biraju direktore javnih medija, jer je to tako već 30 godina.
Bilo bi poštenije da se to bude i službeno kako ne bismo pravili farsu od navodnih javnih konkursa, ne samo za ove već i mnoge druge pozicije. Međutim time se nitko ne bavi jer je to kod nas postala uobičajena praksa i malo tko u tome vidi problem, dok su popisi funkcija između političkih stranaka su redovita pojava nakon izbora.
Koliki je politički utjecaj?
Marić: Što je veća moć političkih struktura u vlasti to je veći njihov utjecaj na javne servise. Javan je tajna da SNSD ima potpunu moć nad RTRS-om. Za se one koji sumnjaju u to dovoljno je da pogledaju statistiku objava na području politika, kao i odnos pozitivnih i negativnih izvješćivanja u ovisnosti o tome radi li o vladajućim ili oporbenim akterima.
U Federaciji BiH situacija je malo bolja u zadnje četiri godine gdje sve strane podjednako imaju pristup FTV-u. Ovo se ne odnosi samo na političare već i na analitičare, a čak bi se moglo kazati da se više prostora daje oporbenim strukturama, nego vladajućim. Ranije je i tu situacija bila strogo kontrolirana i ako bi se i dogodilo da netko od oporbenih analitičara „zaluta“ u emisiju, to se završavalo sankcijama za onoga tko bi tu osobu pozvao.
Jasno je da bi se ova oblast morala bolje regulirati i zaštititi od političkog utjecaja kako bi građani imali bar jedan siguran kanal komunikacije gdje bi svi imali jednak pristup i gdje bi se vijesti prenosile bez pristranosti prema vladajućim strukturama. Izuzev toga, važno bi bilo da se izbor rukovodstva ovih medija vodi isključivo na osnovu njihove sposobnosti, a ne podobnosti.
Enes Osmančević: Gušenje slobode mišljenja i govora u BiH, i sve izražanija tendencija totalitarnog vladanja
Koliko su javni mediji u BiH nepristrani i neovisni od utjecaja vlasti, odnosno, vladajućih donositelja odluka, s obzirom da se financiraju iz javnih prihoda – balansiraju li (ne)uspješno između uloge “glasnogovornika” vlasti ili profesionalizma?
Osmančević: Javni RTV servis BHRT pokušava uravnoteženo izvješćivati o događajima u našoj zemlji i svijetu, ali baš zbog toga je pod udarom populističkih i totalitarnih vođa i njihovih partija. Taj udar se manifestira u javnom pozivanju na neplaćanje pretplate, nezakonito prisvajanje novca od pretplate, što predstavlja otvoreno kršenje zakona, pa je kao takvo i predmet sudskih presuda.
S druge strane, javni emiter RTRS je odavno postao megafon jednog čovjeka i jedne partije – Milorada Dodika i SNSD-a, a drugi javni emiter RTV Federacije pokazuje nekad veće, a nekad manje znake pristranosti ovisno o vladajućim političkim garniturama u Federaciji BiH, koje se povremeno smjenjuju.
S obzirom da BiH teži EU integracijama, što je potrebno korigirati?
Osmančević: Sve je već poznato: Treba uspostaviti Konzorcij Javnog RTV sustava i javnih emitera, koji bi bio zasnovan na profesionalnim novinarskim i etičkim standardima, koji bi se financirao novcem građana kroz pretplatu, koji bi bio u vlasništvu građana i služio interesima građana u cilju orijentacije i donošenja odluka. Ali, takav sustav ne bi odgovarao stranačkim vođama i njihovim partijskim kamarilama, jer bi smanjio mogućnosti medijske manipulacije u javnom komunikacijskom prostoru.
Gdje su u bh medijskom prostoru privatni mediji i, kada se uspoređuju s javnim medijima, možemo li kazati da je tu prisutno nepošteno tržišno natjecanje s obzirom da oni imaju jako značajnu ulogu u informiranju, ali istodobno moraju samostalno iznalaziti marketinško financiranje jer, za razliku od javnih servisa, ne ovise o stabilnim prihodima iz javnog proračuna?
Osmančević: Privatni mediji su komercijalni mediji koji su okrenuti profitu i oni svoje djelovanje i trebaju zasnivati, ne na političkoj propagandi, persuaziji i agitaciji, već više prema relaksirajućim, zabavnim, reportažnim i dokumentarnim sadržajima. a to bi ih moglo učiniti bolje profiliranim, drukčijim, originalnijim, prepoznatljivijim i doprinijeti njihovoj gledanosti i slušanosti. Ovako, nemali broj njih imaju puno redundantnog kvazipolitičkog sadržaja, recikliraju već objavljene informacije i često se stavljaju u ulogu propagatora i agitatora političkih ili tajkunskih centara moći, što onemogućava njihov razvoj u smislu nepristranih i profesionalnih medija.
Europski zakon o slobodi medija izričito štiti novinarstvo kao javno dobro. Međutim, u BiH novinarstvo se često se osuđuje od strane kritiziranih, najčešće javnih dužnosnika. Je li to i razlog što je BiH na 90. mjestu od 180 zemalja na Svjetskom indeksu slobode medija? Što treba hitno mijenjati ukoliko želimo prihvatiti EU stečevinu?
Osmančević: To je posljedica sve većeg gušenja slobode mišljenja i govora u BiH, i sve izražanijih tendencija totalitarnog načina vladanja. Tome su doprinijeli i sami mediji svojim apologetnkim, umjesto kritičkim odnosom prema vlasti. Na taj način su usporili ili onemogućili razvoj slobode kritičkog mišljenja i razvoj javnosti.
Nužna je rekonstrukcija medijskog sektora, donošenje nedostajućih zakona, poput Zakona o transparentnosti medijskog vlasništva, Zakona o oglašavanju, Zakona o korištenju tehnologija i drugih nedostajućih zakona. Zatim, konstituiranje Konzorcija Javnog servisa i javnih emitera, regulacije i samoregulacije u oblasti on-line medija, bolje obrazovanje novinara, edukacija o političkoj kulturi i informacijsko-medijskoj pismenosti, poticanje i razvoj svjesnosti javnosti itd…
Dario Lukić: Ako si „rektalni alpinist“ možeš uspjeti u tržišnom natjecanju. Ako pokušas biti neovisan – nemaš šanse.
Koliko su javni mediji u BiH neovisni i nepristrani?
Lukić: U BIH je politizirana svaka pora društva, tako da ni mediji nisu iznimka. Posebno javni mediji, koji bi trebali biti nepristrani, ali su daleko od toga. Pri tome ne mislim samo na javni televizijski servis već i na masu lokalnih medija koji djeluju kao javni na lokalnom području, a čiji politički program se dirigira iz stranačkih središnjica.
Znam za nekoliko bizarnih slučajeva gdje je jedan ‘ugledni’ stranački lider čak diktirao koje boje trebaju biti mikrofoni u studiju, pa do naređivanja brisanja određenih snimaka sa servera itd. Bizarno, ali tako je. Isti ti mediji dobivaju ogroman javni novac.
Gdje s u tom kontekstu privatni mediji i može li se govoriti o nepoštenom tržišnom natjecanju s obzirom da se javni mediji financiraju iz javnih prihoda?
Lukić: O privatnim medijima mogu govoriti iz osobnog iskustva i samo ću kazati kako je stanje više nego žalosno i ne vidim da će biti bolje. Čak je i međunarodna zajednica odustala od istinske podrške neovisnim medijima, a pravo da kažem i medju ‘neovisnima’ je dosta ‘ovisnih’.
Što se tiče tržišnog natjecanja, ono u biti ne postoji. Da budem nepristojan, ako si „rektalni alpinist“ možeš uspjeti u tržišnom natjecanju. Ako pokušaš biti neovisan, nemaš nikakve šanse.
Da skratim, javni mediji nisu neovisni, većina privatnih koji se zovu neovisni je ‘ovisna’, međunarodna zajednica je posustala, a neovisni su siromašni i urušeni i nikog u biti nije ni briga za to. Cijeli taj sektor je zagađen prljavim politčkim utjecajem. Medij kojeg ‘lider’ odabere dobivat će novac i diktate, ostali „neka nestanu“.