‘Bolja strana’ je naslov ciklusa kolumni/pripovijedaka od kojih svaka opisuje svakodnevne prepoznatljive situacije koje kao poruku imaju afirmaciju međusobnog poštovanja, razumijevanja i povjerenja kao i univerzalnu ideju o općem bratstvu i sestrinstvu među ljudima neovisno o bilo kojoj vrsti njihove pripadnosti i opredijeljenosti. Naziv ‘Bolja strana’ nosi ideju da u svakoj situaciji, ma koliko bila teška ili zamršena, uvijek postoji druga perspektiva – ona svjetlija, smislenija i ljudskija. Ovaj ciklus kolumni polazi od uvjerenja da nikada nije kasno napraviti zaokret: u razmišljanju, u odnosima, u vlastitom životu. ‘Bolja strana’ nije bijeg od stvarnosti, nego svjestan izbor da se u njoj pronađe ono što nas gradi, povezuje i vodi naprijed.
Piše: Miroslav Pilj
U parku na kraju grada postojala je jedna klupa koju su ljudi nekako prestali primjećivati. Stajala je malo dalje od glavne staze, ispod starog drveta čije su se grane širile iznad nje poput umornih ruku. U proljeće bi je zaklanjalo lišće, ljeti bi na nju padala šarena sjena krošnje, a u jesen bi je prekrivale suhe, žute i smeđe pahulje lišća. Zimi bi ostajala sasvim sama.
Nije bila slomljena. Nije bila prljava. Nije bila ni posebno drugačija od ostalih klupa u parku. Pa ipak, ljudi su je zaobilazili. Kao da je oko nje postojala nevidljiva ograda.
O njoj se pričalo. Ne mnogo.
Tek toliko da priča s vremenom postane veća od istine.
Govorilo se da je tu nekada sjedio čovjek koji je satima pričao sam sa sobom. Neko je tvrdio da je razgovarao s ljudima kojih nema. Neko drugi govorio je da je znao sjediti od jutra do mraka. Djeca su ga se bojala. Odrasli su ga uglavnom ignorirali.
A ljudi često najlakše objasne ono što ne razumiju jednom riječju: Čudan.
I tako je čovjek, malo-pomalo, prestao biti čovjek. Postao je priča. A onda je jednog dana nestao. Nitko nije znao točno kada. Nitko nije znao kuda je otišao. Nitko se nije mnogo ni raspitivao.
Ostala je samo prazna klupa. I tišina oko nje.
Godinama poslije, jednog običnog dana, jedna djevojka po prolazila je parkom.
Dan je bio miran. Sunce je kroz krošnje prosipalo tanke trake svjetlosti po stazi. Negdje u blizini djeca su se igrala, čuli su se udaljeni glasovi roditelja, a vjetar je povremeno pomjerao lišće iznad nje.
Djevojka je bila umorna. Nije tražila ništa posebno. Samo mjesto na kojem će na nekoliko minuta sjesti i predahnuti. Ugledala je klupu. Bila je prazna. Sjela je. Nije znala ništa o pričama koje su godinama kružile oko nje. Nije znala da su je ljudi zaobilazili. Nije znala da je neko na tom mjestu nekada provodio sate razgovarajući sa samim sobom. Za nju je to bila samo klupa. Drvo. Hladovina. Mjesto za predah.
Sjedila je tako nekoliko minuta kada je ispred nje zastala starija žena. Nije odmah progovorila. Samo ju je gledala. U njezinu pogledu nije bilo ljutnje. Više je ličio na pogled čovjeka koji je iznenada ugledao nešto što je dugo čekao, a nije znao da čeka.
-Znaš li ti gdje sjediš? -upitala je.
Djevojka je pogledala oko sebe.
-Na klupi?
Starica se nasmijala. Bio je to mali osmijeh, pomalo tužan, ali topao.
-Da. Na klupi.
Nakon kratke pauze sjela je pored nje. Polako. Kao da ne želi previše narušiti tišinu. Neko vrijeme obje su gledale prema stazi. Onda je žena rekla:
-Moj muž je tu sjedio.
Djevojka se okrenula prema njoj. Starica je nastavila gledati ispred sebe.
-Godinama.
Glas joj je bio miran, ali u toj mirnoći osjećalo se nešto što je dugo boljelo.
-Nakon što smo se razveli, prestao je razgovarati s ljudima.
Djevojka nije znala što reći. Žena je spustila pogled na svoje ruke.
-Zapravo…
Zastala je. Kao da je tražila prave riječi za nešto što je predugo nosila u sebi.
-Ja sam u njemu umrla.
Djevojka ju je pogledala zbunjeno. Žena se jedva primjetno nasmiješila.
-Nisam stvarno umrla. Ali za njega jesam. Prestali smo pričati.
Tišina između njih bila je duga. Ali nije bila neugodna. Bila je meka. Kao ona tišina koja ne traži objašnjenje.
-Godinama, dodala je žena.
Djevojka je šutjela. Nekad je šutnja najbolji način da drugome kažemo da smo ga čuli.
Starica je pogledala klupu.
-Ljudi su mislili da je čudan.
Zastala je.
-A on je samo bio usamljen.
Te riječi ostale su među njima. Jednostavne. Teške. I odjednom je djevojka drugačije pogledala klupu na kojoj je sjedila. Više nije bila samo komad drveta pod starim stablom.
Postala je mjesto na kojem je nekada netko čekao. Netko tko je izgubio razgovor. Netko tko je izgubio bliskost. Možda i neko tko više nije znao kako da se vrati među ljude. Lejla je tiho upitala:
-Zašto ste mi to rekli?
Žena ju je pogledala. Ovoga puta osmijeh joj je bio malo vedriji.
-Zato što si prva koja je sjela tu bez straha.
Djevojka je pogledala prema praznom prostoru ispred sebe.
-Nisam znala.
-Znam, rekla je žena.
I možda je baš zato sve bilo jednostavnije. Djevojka nije sjela na klupu zato što je željela nešto dokazati. Nije pokušavala biti hrabra. Nije željela promijeniti tuđu priču. Samo joj je trebalo nekoliko minuta odmora. Ali ponekad upravo tako počinju promjene. Ne velikim odlukama. Ne glasnim riječima. Nego običnim ljudskim postupkom koji nitko unaprijed ne planira.
Od tog dana djevojka je ponovo dolazila u park. Ponekad sama. Ponekad s prijateljicom. Ponekad bi samo na nekoliko minuta sjela na klupu i gledala ljude kako prolaze.
A onda se počelo događati nešto neobično. Jednog dana na klupu je sjeo stariji čovjek.
Drugog dana majka s djetetom. Trećeg su tamo sjedila dva dječaka i dijelila sendvič. Netko bi pročitao novine. Netko bi pričao telefonom. Netko bi samo šutio. Klupa više nije bila prazna.
Ljudi su prestali obilaziti ono mjesto. A s ljudima su se vratile i priče. Jedan je pričao o tome gdje je nekada radio. Druga o kćerki koja živi daleko. Netko je spominjao vrijeme.
Netko nogomet. Netko svoje brige. Netko svoje radosti.
I tako je mjesto koje je godinama nosilo priču o usamljenosti polako počelo nositi nove priče o ljudima. Možda je u tome bila neka mala pravda. Čovjek koji je nekada sjedio sam sada je, mnogo godina poslije, postao razlog da drugi ljudi više ne sjede sami.
Ne zato što su znali njegovu priču. Nego zato što je njegovo mjesto ponovo postalo otvoreno za druge.
A starija žena?
Ponekad bi dolazila u park. Nekad bi sjela na klupu. Nekad bi samo stajala nekoliko trenutaka. Djevojka ju je jednom upitala:
-Dolazite li često ovdje?
Žena je pogledala klupu.
-Sve rjeđe.
-Zašto?
-Zato što više nije prazna.
Djevojka se nasmiješila.
Žena je dodala:
-A možda je tako i trebalo biti.
Nije uvijek lako razumjeti čovjeka koji se povuče od svijeta. Lakše je reći da je čudan. Lakše je okrenuti glavu. Lakše je proći drugom stranom ulice. Ali iza nečije šutnje ponekad postoji priča koju nikada nismo čuli.
Iza nečijeg povlačenja možda postoji gubitak. Iza zatvorenih vrata možda postoji čovjek koji bi volio da neko pokuca.
Zato ponekad ne trebamo mnogo. Ne trebamo znati cijelu nečiju priču. Ne trebamo imati odgovore.
Dovoljno je da ne okrećemo glavu. Dovoljno je da sjednemo. Da ostanemo nekoliko minuta. Da drugome ostavimo malo prostora. Jer možda mjesto nije bilo prazno zato što na njemu nije bilo nikoga. Možda je bilo prazno zato što su se ljudi bojali priče koju nisu razumjeli.
A kada je jedna djevojka sjela bez straha, priča se počela mijenjati. Klupa je ostala ista. Drvo je i dalje bilo staro. Krošnja je i dalje bacala sjenu. Park je i dalje bio na kraju grada.
Promijenili su se samo ljudi. I njihov pogled. Jer ponekad je dovoljno samo sjesti tamo gdje drugi ne žele sjesti. Ne da bismo dokazali da smo hrabri. Nego da bismo pokazali da nijedno mjesto, nijedan čovjek i nijedna priča ne moraju zauvijek ostati obilježeni tuđim strahom. Jer svako mjesto može ponovo postati ljudsko.
Čak i ono na kojem je nekada neko sjedio sam.
Kratko o autoru
Pjesnik, likovni umjetnik, skladatelj, dramski pisac, novinar, radijski voditelj, scenarist… i možda još ponešto. Multimedijalni umjetnik Miroslav Miro Pilj. Desetljećima ovaj umjetnik stvara i živi umjetnost.
Rođen 1961. godine u Sarajevu, spisateljskim radom Miroslav Miro Pilj bavi se već od sedamdesetih godina, a početkom osamdesetih počinje i svoj kant-autorski rad, surađujući s brojnim glazbenicima i skladateljima. Autor je niza dramskih tekstova, likovno-poetsko-glazbenih performansa, kao i samostalnih likovnih izložbi predstavljenih u BiH i inozemstvu, a bio je angažiran i kao novinar i urednik nekoliko medijskih kuća.
Autor je i brojnih koncepata i scenarija za radijske i televizijske projekte. Sudjelovao je na međunarodnim kulturnim i mirovnim događajima, uključujući i Kongres Federacije mladih za mir u svijetu u Washingtonu. Pilj je član Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika HB, Društva novinara BiH, AMUS-a i Hrvatskog društva skladatelja i dopredsjednik je Udruge likovnih umjetnika HKD ‘Napredak’.
‘U korak s neMirom’ prva je njegova knjiga poezije, objavljena 1981.godine, a potom slijede zbirke poezije ‘Dijalog’, ‘Sva moja svitanja’, ‘Evo, sa i ja’, ‘Odgovor’, ‘U inat godinama’, ‘Lijepa riječ’, ‘MI nije jednako JA’ i ‘Više od sjećanja’, ‘Nocturno’… Pilj potpisuje i dramske tekstove ‘Zašto?’, ‘Krug’, ‘Čarobni prah’, ‘Sin’, monodramu ‘Ne žalim’…Ali, Pilj je i likovni umjetnik s dvije samostalne izložbe ‘Krila vremena’ i ‘Snaga vode’, ali i performer – performans ‘Do koga je – Istinite bajke i pjesme za odrasle’ izveo je više od 70 puta.