‘Bolja strana’ je naslov ciklusa kolumni/pripovijedaka od kojih svaka opisuje svakodnevne prepoznatljive situacije koje kao poruku imaju afirmaciju međusobnog poštovanja, razumijevanja i povjerenja kao i univerzalnu ideju o općem bratstvu i sestrinstvu među ljudima neovisno o bilo kojoj vrsti njihove pripadnosti i opredijeljenosti. Naziv ‘Bolja strana’ nosi ideju da u svakoj situaciji, ma koliko bila teška ili zamršena, uvijek postoji druga perspektiva – ona svjetlija, smislenija i ljudskija. Ovaj ciklus kolumni polazi od uvjerenja da nikada nije kasno napraviti zaokret: u razmišljanju, u odnosima, u vlastitom životu. ‘Bolja strana’ nije bijeg od stvarnosti, nego svjestan izbor da se u njoj pronađe ono što nas gradi, povezuje i vodi naprijed.
Piše: Miroslav Pilj
Na kraju ulice, tamo gdje je asfalt polako prestajao biti asfalt i pretvarao se u prašinu, kamenčiće i tragove automobilskih guma, jednog se dana pojavio pas. Došao je niotkuda.
Imao je mršavo tijelo, dlaku slijepljenu od kiše i prljavštine i oči u kojima je bilo više opreza nego radoznalosti. Hodao je spuštene glave, kao da se izvinjava što uopće postoji. Svaki zvuk automobila tjerao ga je korak unazad. Svaki brži pokret čovjeka bio je dovoljan da se trgne i pobjegne. Bio je to pas koji je očito odavno naučio da ne vjeruje ljudima.
Početak prijateljstva
Djeca iz ulice prva su ga primijetila. U početku su ga samo gledala izdaleka. Stajala bi u grupi, šaptala, smijala se i nagađala odakle je došao. Netko ga je zvao. Netko drugi mu je dobacivao. A bilo je i onih koji su prema njemu bacali kamenčiće. Ne uvijek iz zloće. Ponekad iz straha. Ponekad iz neznanja. Jer djeca, kao i odrasli, ponekad povrijede ono što ne razumiju.
Pas bi tada naglo ustuknuo, podvio rep i pobjegao iza prve ograde. Tamo bi ostao neko vrijeme, sve dok ulica ponovo ne utihne.
Samo je jedan dječak učinio nešto sasvim drugo. Jednog poslijepodneva sjeo je na trotoar. Nije ga dozivao. Nije zviždao. Nije pružao ruke prema njemu. Nije pokušavao biti važan. Samo je sjeo i čekao.
Pas ga je promatrao izdaleka. Dječak je gledao u njega, ali ne onim pogledom kojim se nešto hvata ili prisvaja. Gledao ga je kao da mu govori:
„Ne moraš mi vjerovati. Samo želim da znaš da ti neću nauditi“.
Tako je prošao prvi dan. Pa drugi. Pa treći. Dječak bi svakog dana došao na isto mjesto i sjeo na isti trotoar. Ponekad bi donio komadić kruha. Ponekad samo svoju tišinu. Nije tražio ništa zauzvrat.
A onda je, nakon nekoliko dana, pas napravio prvi korak. Bio je to gotovo neprimjetan korak. Zatim još jedan. Zastao bi, pogledao dječaka, pa ponovo krenuo. Dječak se nije pomjerio. Pas je prišao dovoljno blizu da uzme komadić kruha. Uzeo ga je brzo i odmah uzmaknuo.
Dječak se nasmiješio. Sutradan je pas prišao malo bliže. Dan poslije još bliže. I tako je, polako, bez velikih riječi i bez obećanja, počelo jedno prijateljstvo. Narednih tjedana postali su nerazdvojni. Dječak je dolazio nakon škole, a pas bi ga već čekao na kraju ulice.
Trčao bi nekoliko koraka prema njemu, pa zastao, kao da još uvijek nije sasvim vjerovao vlastitoj sreći. Dječak bi mu pričao o svemu. O školi. O učiteljici. O utakmici. O tome tko ga je naljutio. O stvarima koje odraslima možda nisu bile važne, ali su njemu bile cijeli jedan mali svijet. Pas nije razumio riječi. Ali je razumio glas. Razumio je prisustvo. Razumio je da se neko vraća. Svaki dan. U isto vrijeme. Na isto mjesto.
„Ulica uvijek prije primijeti tuđi život nego vlastiti“
Komšije su, naravno, počele pričati. Ulica uvijek prije primijeti tuđi život nego vlastiti.
„Ne treba to tako, naviknut će se“.
„Tko zna čiji je“.
„Mogao bi biti opasan“.
„Nije to igra“.
Dječak je slušao, ali nije raspravljao. Nije pokušavao nikome dokazati da je u pravu.
Samo je dolazio. Jer neke se stvari ne objašnjavaju riječima. One se pokazuju.
Jednog jutra pas nije došao. Dječak je čekao. Prošlo je uobičajeno vrijeme. Nije ga bilo. Čekao je još malo. Ništa.
Prvi put nakon mnogo tjedana kraj ulice izgledao mu je nekako prazan. Kao da je iz tog poznatog prizora nestalo nešto što je postalo toliko uobičajeno da više nije ni primjećivao koliko mu znači. Dječak ga je počeo tražiti. Iza kuća. Pored ograde. Kod napuštenog dvorišta. Uz cestu. Zvao ga je tihim glasom. Nigdje ga nije bilo.
A onda ga je pronašao iza stare garaže.
Pas je ležao sklupčan u prašini, povrijeđen i iscrpljen. Dječak je na trenutak ostao nepomičan. U njegovim očima više nije bilo dječje igre. Bilo je samo jedno pitanje:
„Što sada?“.
Nije dugo razmišljao. Pozvao je oca. Zajedno su odnijeli psa veterinaru. Put do tamo nije bio dug, ali se dječaku činio beskrajnim. Držao je pogled na psu i povremeno ga pomilovao, kao da mu tim dodirom želi reći da neće ponovo ostati sam.
Dani su prolazili. Pas se polako oporavljao. A onda je jednoga dana ponovo stao na noge. Isprva nesigurno. Pa malo sigurnije. Rep mu se jedva primjetno pomjerio. Dječak se nasmijao. Bio je to isti pas. Ali više nije bio isti. A nisu bili isti ni ljudi oko njega. Jer se tada dogodilo nešto što nitko nije planirao.
Najvažnije
Jednog jutra pojavila se susjeda. U rukama je nosila staru, ali čistu deku.
„Da mu ne bude hladno“, rekla je. Nije mnogo objašnjavala. Samo je spustila deku kraj tu gdje se najviše volio sklupčati..
Nedugo zatim došao je drugi susjed. Donio je zdjelu. Treći je donio hranu. Netko je napravio malo sklonište. Netko drugi ostavio vodu. I odjednom, pas koji je mjesecima bio ničiji, više nije bio sam.
Nije imao jednog vlasnika. Imao je cijelu ulicu. Bio je svačiji.
Možda je baš zato bilo potrebno toliko vremena da ljudi shvate ono što je jedno dijete vidjelo od prvog dana. Nije bilo najvažnije pitanje: „Čiji je pas?“.
Najvažnije je bilo: „Treba li mu netko?“.
„Što mogu učiniti za tebe?“
Dječak nije tražio da ga susjedi razumiju. Nije tražio da mu vjeruju. Nije držao govore o dobroti. Samo je prvi pokušao razumjeti nekoga tko nije znao kako vjerovati. I možda je upravo tu počela promjena. Ne kod psa. Nego kod ljudi.
Jer povjerenje se rijetko gradi velikim obećanjima. Gradi se malim, ponovljenim gestama. Time što dođeš i onda kada te nitko ne očekuje. Time što ostaneš i onda kada ti drugi kažu da odeš. Time što ne tražiš od drugoga da ti odmah vjeruje, nego mu svojim postupcima pokažeš da može.
Pas je na kraju dobio deku, zdjelu, hranu i sigurno mjesto. Ali ono najvažnije dobio je mnogo ranije. Dobio je nekoga tko je imao strpljenja čekati.
A dječak? On je možda tog ljeta naučio jednu od najvećih životnih lekcija:
Ne moraš uvijek učiniti nešto veliko da bi promijenio nečiji svijet. Ponekad je dovoljno da sjedneš kraj nekoga tko se boji. Da ne napraviš nagli pokret. Da ne tražiš ništa.
Da ostaneš. I da mu, dan po dan, pokažeš: „Nisi sam“.
Jer povjerenje se ne gradi riječima. Gradi se strpljenjem.
A dobrota, baš kao i povjerenje, često počinje onda kada prestanemo pitati: „Što je moje?
…i počnemo se pitati: „Što mogu učiniti za tebe?
Kratko o autoru
Pjesnik, likovni umjetnik, skladatelj, dramski pisac, novinar, radijski voditelj, scenarist… i možda još ponešto. Multimedijalni umjetnik Miroslav Miro Pilj. Desetljećima ovaj umjetnik stvara i živi umjetnost.
Rođen 1961. godine u Sarajevu, spisateljskim radom Miroslav Miro Pilj bavi se već od sedamdesetih godina, a početkom osamdesetih počinje i svoj kant-autorski rad, surađujući s brojnim glazbenicima i skladateljima. Autor je niza dramskih tekstova, likovno-poetsko-glazbenih performansa, kao i samostalnih likovnih izložbi predstavljenih u BiH i inozemstvu, a bio je angažiran i kao novinar i urednik nekoliko medijskih kuća.
Autor je i brojnih koncepata i scenarija za radijske i televizijske projekte. Sudjelovao je na međunarodnim kulturnim i mirovnim događajima, uključujući i Kongres Federacije mladih za mir u svijetu u Washingtonu. Pilj je član Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika HB, Društva novinara BiH, AMUS-a i Hrvatskog društva skladatelja i dopredsjednik je Udruge likovnih umjetnika HKD ‘Napredak’.
‘U korak s neMirom’ prva je njegova knjiga poezije, objavljena 1981.godine, a potom slijede zbirke poezije ‘Dijalog’, ‘Sva moja svitanja’, ‘Evo, sa i ja’, ‘Odgovor’, ‘U inat godinama’, ‘Lijepa riječ’, ‘MI nije jednako JA’ i ‘Više od sjećanja’, ‘Nocturno’… Pilj potpisuje i dramske tekstove ‘Zašto?’, ‘Krug’, ‘Čarobni prah’, ‘Sin’, monodramu ‘Ne žalim’…Ali, Pilj je i likovni umjetnik s dvije samostalne izložbe ‘Krila vremena’ i ‘Snaga vode’, ali i performer – performans ‘Do koga je – Istinite bajke i pjesme za odrasle’ izveo je više od 70 puta.