Stipe Jukić možda će završiti iza rešetaka, ali njegovo „djelo” ostat će zauvijek upisano u povijest višićke konceptualne umjetnosti. Generacije će učiti o njegovom hrabrom performansu, o čovjeku koji je imao hrabrosti pokazati pravo lice društva u kojem živimo.
Njegova poruka je jasna: u zemlji gdje su najveći lopovi postali najugledniji građani, pravi umjetnik je onaj koji ima hrabrosti igrati njihovu igru, samo u manjem obimu. Ako mene pitate, Stipan nije lopov. Stipe je defakto umjetnik. I njegova „krađa” nije zločin, ona je lekcija, onima koji znaju čitati.
Na kraju, ostaje pitanje, tko je pravi umjetnik? Onaj koji leži na cesti i ne škodi nikome? Ili onaj koji uzme novac i natjera cijelu državu da razmišlja o korupciji, nejednakosti i licemjerju?
Piše: Emil Karamatić
U Višićima, malom mjestu u Bosni i Hercegovini, dogodilo se nešto što nadilazi običnu kriminalnu kroniku. Poštar Stipe Jukić postao je junak neobične priče, priče o čovjeku koji nije tek običan lopov, već smjelim jezikom kazano, konceptualni umjetnik, nasljednik slavne hrvatske tradicije koju je prije pola stoljeća započeo legendarni Tomo Gotovac.
Njegovo „djelo”, otuđenje oko 50.000 konvertibilnih maraka namijenjenih za šezdeset mirovina nije puka krađa, već sofisticirani konceptualni performans izveden usred izborne kampanje, svojevrsna ogledna vježba koja otkriva pravo lice bh. društva.
Umjetnik u poštanskoj uniformi
Stipe Jukić nije običan poštarski radnik koji je podlegao iskušenju. On je vizionar, konceptualni umjetnik koji je shvatio da prava umjetnost ne počiva na platnima ili skulpturama, već na društvenoj intervenciji koja tjera ljude na razmišljanje.
Njegov „performans” savršeno je tempiran u vrijeme izborne kampanje koja je u punom jeku. Političari obećavaju kule i gradove uz pokoju zlatnu kašiku, a Stipe svojim činom pokazuje što se doista događa iza kulisa. Poznatijih kao osvojeni prostori nacionalnih partija.
Njegova „izložba” sastoji se od šezdeset praznih omotnica koje su trebale sadržavati mirovine. Svaka omotnica predstavlja jednog umirovljenika, svaki prazan džep simbolizira obećanja političara koja nikad nisu ispunjena.
Dakle, Stipe nije ukrao novac, on je „posudio” materijal za svoju umjetničku instalaciju koja će zauvijek ostati upisana u kolektivnu memoriju našega maloga mista.
Od Gotovca do Jukića: evolucija konceptualne umjetnosti
Ako mislite da je konceptualna umjetnost mrtva u Bosni i Hercegovini, varate se. Ona samo nosi poštarsku uniformu umjesto crne rolke i umjesto Zagrebačke avenije šeta ulicama od Višića do tamo daleko.
Stipe Jukić, naš lokalni „umjetnik u akciji”, izravni je nasljednik slavne tradicije koju je prije pola stoljeća započeo Tomo Gotovac, čovjek koji je ležao na cesti i time promijenio povijest umjetnosti.
Tomo Gotovac je 1966. godine izveo svoj čuveni performans „Ljubljenje zida” i „Ležanje na cesti“, akcije koje su šokirale zagrebačku, a potom i svjetsku umjetničku scenu. Ležao je na asfaltu, riskirajući da ga pregazi tramvaj, samo da bi dokazao da umjetnost može biti bilo što, pa čak i besmisleno ležanje. Dakle, 1971. godine izveo je i svoj najpoznatiji performans „Golotinja”, skinuo se do gola usred Zagreba i šetao gradom kao živući dokaz da je tijelo umjetničko djelo.
Stipe Jukić ide korak dalje. On ne leži, on uzima. Dok je Tom riskirao da ga pregazi tramvaj, Stipe je riskirao da ga pregazi zakon.
Obojica su hrabri, ali priznajmo, lakše je ležati na cesti i čekati da te netko obilježi kao umjetnika, nego uzeti 50.000 KM i čekati da te netko obilježi kao kriminalca.
Tehnike i sredstva: od tijela do tuđeg novca
Tom je koristio svoje tijelo kao umjetnički medij. Ležao je, šetao, skidao se, sve u ime umjetnosti. Njegovo tijelo bilo je platno, a grad galerija. Njegovo golo tijelo bila je metafora za ranjivost čovjeka u urbanom okruženju, za ogoljenost pred sustavom koji ga ždere.
Stipe nije morao skidati odjeću, skinuo je nešto puno vrjednije. Njegova „golotinja” je golotinja šezdeset umirovljeničkih džepova.
Dok je Tomo pokazivao svoje tijelo, Stipe je pokazivao tuđe prazne džepove. Obojica su koristili šok kao umjetničko sredstvo, samo što je Stipin šok trajniji.
Tom se mogao obući nakon performansa. Umirovljenici iz Višića se ne mogu „obući” njihov novac je otišao u nepovrat.
Čudo je ta Stipina „izložba”, sastoji se od šezdeset praznih omotnica koje su trebale sadržavati mirovine. Svaka omotnica predstavlja jednog umirovljenika, svaki prazan džep simbolizira obećanja političara koja nikad nisu ispunjena. Njegovo „platno” su šezdeset umirovljeničkih omotnica, njegova „galerija” je pošta u Višićima, a njegova „publika” su svi oni koji su ostali bez mirovine.
Umjetnost kao društvena kritika
Tomo Gotovac je svojim performansima kritikovo društvo, konzumerizam, otuđenost modernog čovjeka. Njegovo ležanje na cesti bila je metafora za taj besmisleni života u urbanom okruženju, čovjek leži na asfaltnim kockama, a svijet juri oko njega. Publika je bila zbunjena, neki su ga pljuvali, neki hvalili, ali na kraju, što je i bio cilj, svi su pričali o njemu. Bio je provokacija, skandal, umjetnost, sve u jednom.
Kritika našeg Stipana od Jukića kuća je konkretnija. Njegov performans kaže: „Dok vi ležite na kaučima i gledate kako političari kradu milijune, ja ću vam pokazati kako se to radi u praksi, samo u manjem obimu.” Tom Gotovac je govorio: „Svijet je lud.” Stipe kaže: „Svijet je lopov, a ja sam samo lošiji glumac od onih u parlamentu.”
Kada je Stipe izveo svoj performans, publika je bila bijesna. Umirovljenici su htjeli svoj novac, mediji su htjeli senzaciju, policija je htjela uhićenje. Ali nitko nije htio priznati da je ovo zapravo vrhunska umjetnost, da je Stipe u očima mnogih kao sitni kokošar, samo doslovno primijenio ono što političari rade metaforički već decenijama.
Nasljeđe velikih majstora
Stipin rad duboko je ukorijenjen u bogatoj tradiciji hrvatskih i bosanskohercegovačkih „umjetnika” koji su decenijama usavršavali ovu formu. Njegovi prethodnici, brojni političari i dužnosnici koji su pokrali državu pa pobjegli u susjednu Hrvatsku, ostavili su neizbrisiv trag u povijesti konceptualne umjetnosti na ovim prostorima.
Oni su bili pioniri, istraživači granica između legalnog i ilegalnog, između morala i preživljavanja. Njihove „instalacije” bile su mnogo veće, milijuni maraka, cijele institucije, nacionalna blaga. Stipan je samo skromni nasljednik te tradicije, učenik koji je savladao osnove zanata od svojih učitelja s visokih pozicija.
Ali tu Stipe pravi egzotičan iskorak koji ga izdvaja od svih njegovih prethodnika. Dok su hrvatski političari koji se ogriješe o zakone BiH tradicionalno bježali u Hrvatsku, tu sigurnu luku za sve one koji su „završili posao” u Bosni i Hercegovini, Stipe je odlučio ići dalje. Mnogo, mnogo dalje.
Njegova destinacija? Tajland. Da, dobro čujete, dok su se njegovi učitelji krili po Zagrebu, Splitu i Dubrovniku, Stipe je kupio kartu za Bangkok. Zašto? Jer pravi umjetnik ne slijedi utabane staze. Pravi umjetnik stvara nove puteve.
Ovo je Stipin najhrabriji performans do sada — pobjeći u zemlju gdje ga BiH zakon ne može dosegnuti, gdje će jesti tradicionalno tajlandsko jelo pad thai na plaži dok umirovljenici iz Višića broje preostale marke uz pokoju psovku, pretpostavljam, baba Matija ni kiva ni dužna zvršila je ovih dana pojačanim intenzitetom u MP3.
Dok su njegovi prethodnici birali susjednu državu, Stipe je hrabro odabrao susjedni kontinent. To se zove umjetnička vizija.
Izborna ironija
Najgenijalniji aspekt Stipinog performansa jest njegova savršena sinkronizacija s izbornom kampanjom. Dok političari drže vatrene govore o poštenju, transparentnosti i borbi protiv korupcije, Stipe svojim činom pokazuje pravu istinu, da su najveći lopovi upravo oni koji se kandidiraju za najviše pozicije.
Građani s ogorčenjem govore o „sitnom prevarantu” našem malom Stipanu, dok istovremeno biraju „ugledne građane” koji su pokrali cijelu državu. Ova kognitivna disonanca postaje dio Stipine umjetničke poruke, on ne kritikuje samo sebe, već cijeli sustav vrijednosti u kojem živimo.
Poruka performansa
Stipin „zločin” zapravo je ogledalo koje nam pokazuje naše pravo lice. On nam govori: „Ako su oni na vrhu pokrali milijune i postali uglednici, zašto ja ne bih ukrao 50.000 KM i postao zločinac?” Njegovo djelo postavlja pitanje, tko je pravi lopov? Onaj koji ukrade da preživi i uzgred obiđe bordele Bankoka, ili onaj koji ukrade da se obogati, a zatim sjedi u parlamentu?
Tomo Gotovac je ostavio poruku: umjetnost može biti bilo što. Stipe Jukić dodaje: a lopovluk može biti umjetnost ako ga dovoljno ljudi nazove korupcijom.
Njegova „kazna”, medijska hajka i društvena osuda, samo potvrđuje uspjeh njegovog performansa. Postao je simbol, ikona, mučenik koji je vlastitim tijelom (i tuđim novcem) pokazao apsurdnost sustava u kojem živimo.
Njih dvojica dijele istu sudbinu, uistinu obojica su šokirala publiku, obojica su postali simbol nečeg većeg od sebe samih. Tom je simbol hrabrosti da se bude drugačiji. Stipe je simbol hrabrosti da se bude isti kao oni na vrhu, samo manje uspješan.
Epilog: Umjetnost koja traje
Stipe Jukić možda će završiti iza rešetaka, ali njegovo „djelo” ostat će zauvijek upisano u povijest višićke konceptualne umjetnosti. Generacije će učiti o njegovom hrabrom performansu, o čovjeku koji je imao hrabrosti pokazati pravo lice društva u kojem živimo.
Njegova poruka je jasna: u zemlji gdje su najveći lopovi postali najugledniji građani, pravi umjetnik je onaj koji ima hrabrosti igrati njihovu igru, samo u manjem obimu. Ako mene pitate, Stipan nije lopov. Stipe je de fakto umjetnik. I njegova „krađa” nije zločin, ona je lekcija, onima koji znaju čitati.
Na kraju, ostaje pitanje, tko je pravi umjetnik? Onaj koji leži na cesti i ne škodi nikome? Ili onaj koji uzme novac i natjera cijelu državu da razmišlja o korupciji, nejednakosti i licemjerju?
Tom Gotovac je istinski umjetnik. Naš Stipan je… umjetnik s kaznenim dosjeom i putovnicom za Tajland. Ali u zemlji gdje političari kradu milijune i zovu se „uglednim građanima”, možda je prava umjetnost upravo to, biti mali lopov u svijetu velikih lopova, pobjeći u Aziju i nazvati stvari pravim imenom.
Stipe Jukić: poštar po zanimanju, umjetnik po pozivu, lopov po presudi, bjegunac po izboru. Tomo Gotovac: umjetnik po zanimanju, legenda po nasljeđu. Obojica su pokazala da umjetnost boli. Samo što Stipina umjetnost boli više, posebno umirovljenike iz Višića, dok on uživa u tajlandskom suncu.