Je li na pomolu novi, inovativniji Hladni rat i kraj američke dominacije? Od bunkera u Bagdadu i 800 milijuna dolara za „utvrdu” u Erbilu do kineskih „nevidljivih” baza na Pacifiku i kontroverznog veleposlanstva u Londonu – tko je novi diplomatski vladar?
Baza Harir (poznata i kao Bašur) nije samo točka u Iraku, već je trenutačno jedna od najkritičnijih točaka američke vojne prisutnosti u toj zemlji. Smještena je u pokrajini Erbil u autonomnoj regiji Kurdistan na sjeveru zemlje. Ukoliko padne Harir, baza Erbil postaje glineni golub od 800 milijuna dolara. Ova je baza testament vremena kada su jugoslavenski inženjeri krotili pustinju, ali i tužna paralela s današnjim strahom od vlastite infrastrukture u kojoj živimo, a koji pogađa u samu srž naše društvene traume.
Povijest i preuzimanje baze
Baza je prvobitno izgrađena 1983. godine tijekom vladavine Sadama Huseina, kao dio nacionalnog plana za modernizaciju i proširenje mreže vojnih zračnih luka u Iraku. Iako specifični troškovi same baze Harir iz 1980-ih nisu uvijek precizno izdvojeni u javnim dokumentima, ona je bila dio šireg projekta izgradnje pet strateških baza (uključujući i poznatu bazu Ain Al-Asad).
Taj cjelokupni projekt, koji su realizirale tvrtke iz bivše Jugoslavije između 1981. i 1990. godine, koštao je oko 280 milijuna dolara.
- 2003. godine: Američke snage preuzimaju bazu tijekom invazije na Irak (u sklopu operacije Northern Delay), nakon padobranskog desanta u kojem je sudjelovalo više od 1.000 vojnika.
- 2020. i 2021. godine: SAD značajno investira u proširenje baze (podzemna skloništa, novi hangari i sustavi protuzračne obrane).
- Lipanj 2025. godine: Washington dodjeljuje ugovore za ambiciozno 18-mjesečno proširenje baze kako bi se osigurala dugoročna prisutnost SAD-u u regiji.
Jugoslavenski pečat na bazi Harir
Svi objekti u sklopu kompleksa građeni su prema iznimno visokim standardima tadašnjeg Varšavskog pakta, s armirano-betonskim skloništima koja su mogla izdržati izravne pogotke teških projektila. Zanimljivo je da su američke snage 2003. godine, prije invazije, tražile originalne projekte ovih baza od tvrtki poput Energoprojekta kako bi preciznije planirale napade na utvrđene ciljeve.
U izgradnji ovog složenog sustava sudjelovao je konzorcij tvrtki iz cijele bivše države:
- SDPR: Glavni menadžer projekta i državni posrednik u izvozu vojne inženjerije.
- Aeroinženjering: Zadužen za inženjerski dio, projektiranje i nadzor radova.
- Energoprojekt: Rad na najsloženijim podzemnim objektima, bunkerima i instalacijama.
- Planum (Zemun): Specijaliziran za poletno-sletne staze, stajanke i aerodromsku infrastrukturu.
- Granit (Skoplje): Sudjelovanje u građevinskim radovima.
- Vranica (Sarajevo): Građevinski radovi.
- Unioninvest (Sarajevo): Zadužen za termotehničke, elektro i strojarske instalacije.
- Ivan Lavčević (Split): Građevinski radovi u sklopu konzorcija za „super-baze”.
Paralela između vremena kada su jugoslavenski inženjeri krotili pustinju i današnjeg straha od vlastite infrastrukture pogađa u samu srž naše društvene traume. Surova je ironija da je Srbija (između ostalih) prošla put od zemlje koja je svijetu izvozila stabilnost i inženjersku preciznost do točke u kojoj se vlastiti građani plaše proći ispod nadstrešnice na tek obnovljenom kolodvoru.
Harir: Sa štitom ili na njemu
Harir je američki „kvisko” za Irak, no bez ove baze američke bi trupe ostale odsječene i u Siriji. Riječ je o glavnom logističkom čvorištu povezanom s Al-Tanfom. Simbolički, Harir je poput pupčane vrpce koja održava američku prisutnost na Levantu, još od vremena kada je bila dom jedinicama poput Delta Forcea i zrakoplovnih pukovnija za specijalne operacije (160th SOAR).
U njoj su danas stacionirani:
- Avioni za specijalne zadatke (Pilatus U-28A Draco)
- Transportni helikopteri (Chinook, Black Hawk)
- Naoružani dronovi (MQ-1C Gray Eagle)
Transformacija baze Harir iz obične poletno-sletne staze u sofisticirani anti-dron (C-UAS) centar predstavlja strateški odgovor na promjenu prirode ratovanja. U posljednje dvije godine Amerika je uložila desetke milijuna dolara u elektroničko ratovanje. Instalirani su najmoderniji sustavi za ometanje frekvencija te sustavi poput presretača Coyote – malih, jeftinih dronova-samoubojica dizajniranih za sudaranje s neprijateljskim bespilotnim letjelicama, čime se štede skupe rakete poput Patriota.
Stalni napadi na bazu
Tijekom 2024. godine ova je baza bila jedna od najviše napadanih američkih lokacija na svijetu, što je tijekom 2025. preraslo u širi regionalni rat.
Početkom ožujka ove godine grupacija Saraya Awliya al Dam lansirala je eskadrile dronova na Erbil, uključujući bazu Harir. Posljednji teži napad dogodio se 10. ožujka ove godine, kada je Iranska revolucionarna garda preuzela odgovornost za raketni udar s pet projektila. To je mobiliziralo Amerikance koji su u rujnu 2025. prebacili sofisticiranu vojnu opremu iz Katara u Harir, instalirajući nove, pasivne senzore nevidljive za neprijateljsko elektroničko izviđanje.
Sukob suvereniteta i kineska ekonomska ofenziva
Na političkom planu, Bagdad je službeno tražio povlačenje stranih trupa, ali Erbil (obitelj Barzani) to odbija. Harir je simbol kurdske neposlušnosti prema Bagdadu – dok god su američki avioni na toj pisti, Kurdistan ima neformalno jamstvo sigurnosti.
S druge strane, dok američki radari grozničavo skeniraju nebo tražeći dronove, na zemlji polako prolaze kineski kamioni s opremom za naftna polja.
| Strategija SAD-a | Strategija Kine |
| Izgradnja skupih, vidljivih i statičnih „utvrđenih gradova” (Erbil, Guam). | Izgradnja „trgovačkih luka” (Gwadar u Pakistanu, Hambantota u Šri Lanki, Ream u Kambodži). |
| Potrošnja milijuna na radare, zidove i baterije Patriot. | Kupovina utjecaja kroz ugovore za ceste, infrastrukturu i uvođenje Huawei 5G mreže. |
| Vojna prisutnost putem stalnih trupa. | Luke projektirane prema standardima kineske mornarice (PLAN) koje mogu „oživjeti” kao vojne baze u roku od 24 sata. |
Dok se Amerika u Hariru bori protiv dronova od 20.000 dolara koristeći sustave od 20 milijuna, Kina u Erbilu i Bagdadu instalira nadzorne sustave i mreže. Ima li Amerika odgovor na vojnu moć maskiranu u ekonomsku i je li imperij već previše prenapregnut?
(izvor: Forbes BiH)