Ujutro 28. veljače 2026. godine, američki i izraelski zrakoplovi pogodili su više od 2.000 ciljeva diljem Irana u uvodnom valu onoga što je postalo najintenzivniji američki vojni angažman još od Iraka 2003. godine. Devet tjedana ranije, operativci Delta Forcea su u iznenadnom napadu prije zore uhvatili venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura u Caracasu i prebacili ga u New York kako bi mu se sudilo po optužbama za trgovinu drogom, prenosi Forbes BiH.
Istodobno, Washington održava stav odvraćanja prema Kini u Indo-Pacifiku, dok naglo smanjuje svoje financijske obveze prema Ukrajini.
Svaka operacija nosi svoje zasebno obrazloženje. Zajedno, one čine eksperiment projekcije moći na više ratišta čije varijable — fiskalne, industrijske, diplomatske i humanitarne — sada daju mjerljive rezultate. Ono što ti rezultati pokazuju jest da su troškovi neravnomjerno raspoređeni: iako su prvenstveno koncentrirani unutar američkog proračuna i bilance, proširili su se na globalno gospodarstvo i institucije koje njime upravljaju.
Cijena intervencije i energetski potresi
Prvi tjedan operacija protiv Irana koštao je najmanje 6 milijardi dolara. Lansiranja iranskih projektila suzbijena su za 90 %, napadi dronovima za 83 %, a vrhovni vođa Ali Khamenei ubijen je u napadu na svoje sjedište. Washington je operaciju okarakterizirao kao „preventivnu“, ali nikakvi prateći obavještajni podaci nisu objavljeni.
Odgovor Irana bio je zatvaranje Hormuškog tjesnaca, kroz koji dnevno prolazi četvrtina svjetske nafte koja se prevozi morem i petina ukapljenog prirodnog plina (LNG). Cijena sirove nafte je u roku od nekoliko dana porasla sa 73 na 84 dolara po barelu, a u ponedjeljak je premašila 100 dolara prije nego što se vratila na oko 90 dolara.
Sjedinjene Države, koje proizvode otprilike 13 milijuna barela dnevno, nisu izravno izložene ovim promjenama. Štoviše, njihov energetski sektor profitira od skoka cijena. S druge strane, Japan uvozi 70 % svoje bliskoistočne sirove nafte kroz navedeni tjesnac, Indija 46 %, a Kina 40 %. Europa se suočava s obnovljenim inflatornim valom povrh ranijih poteškoća s carinama.
Tu je i sekundarna implikacija po SAD: količina iranskih projektila i dronova koji su zahtijevali presretanje značajno je iscrpila američke zalihe presretača. Raketa Standard Missile-6 se 2023. godine proizvodila u količini od otprilike 125 jedinica godišnje. Obnova iscrpljenih zaliha tom bi brzinom trajala godinama.
Od Caracasa do Kijeva
Operacija „Apsolutna odlučnost”, izvršena 3. siječnja, oslanjala se na jedinicu Delta Force, 160. avijacijsku pukovniju za specijalne operacije, udarnu skupinu nosača zrakoplova USS Gerald R. Ford, amfibijsku skupinu USS Iwo Jima, preko 150 zrakoplova te resurse Kibernetičkog zapovjedništva koji su prekinuli napajanje električnom energijom u Caracasu. Tom prilikom sedam američkih pripadnika je ranjeno.
Maduro se sada nalazi u New Yorku gdje čeka suđenje. Administracija je naknadno objavila da će „upravljati” Venezuelom i kontrolirati njezin naftni sektor, karakterizirajući operaciju kao policijsku akciju pod predsjednikovim ustavnim ovlastima, bez odobrenja Kongresa ili plana za razdoblje nakon zarobljavanja.
Kolumbija, Brazil, Meksiko i većina demokratskih vlada zapadne hemisfere osudile su ovu operaciju. Kuba se, lišena primarnog izvora nafte, nalazi u ubrzanoj ekonomskoj krizi, a predsjednik Trump je sugerirao da bi se isti model mogao primijeniti i na nju.
U Europi su brojke podjednako neumoljive. SAD je 2024. godine odobrio skoro 14 milijardi dolara za Ukrajinu. Zakon o odobrenju nacionalne obrane (NDAA) za 2026. dodijelio je tek 400 milijuna dolara, dok je Trumpova administracija zatražila nula dolara novih sredstava, uz obustavu obavještajne potpore kao oblik pritiska za prekid rata. Washington ovo definira kao „prenošenje tereta” na Europu.
Transatlantski konsenzus unutar NATO-a, građen 75 godina, vidno je opterećen. Njemačka je ostala usklađena s Washingtonom, ali Francuska, Španjolska i Italija otvoreno kritiziraju ove poteze, pri čemu je Španjolska čak uskratila pristup svojoj teritoriji za operacije u Iranu.
Izazov koji diktira tempo: Kina
Nacionalna obrambena strategija (NDS) za 2026. godinu označava Kinu kao primarni izazov, dok se proizvodni jaz produbljuje:
- Kineski kapaciteti za brodogradnju su 232 puta veći od američkih.
- Nabava oružja je pet do šest puta brža.
- Broj malih dobavljača u SAD-u pao je za 40 % u proteklom desetljeću.
Resursi angažirani u Iranu nisu istodobno dostupni za Tajvanski tjesnac, što stvara opasnu tenziju u američkoj strategiji.
Proračun i bilanca meke moći
Zahtjev za proračun za obranu za fiskalnu 2027. iznosi 1,5 bilijuna dolara, što je povećanje od 66 % u odnosu na 2026. Administracija tvrdi da će to pokriti prihodi od carina, no procjene govore da bi taj proračun dodao 5,8 bilijuna dolara nacionalnom dugu u idućem desetljeću.
Paralelno s vojnim jačanjem teče i gašenje „meke moći“. USAID je trajno zatvoren 1. srpnja 2025., nakon drastičnog smanjenja pomoći. Prekid programa PEPFAR za HIV/AIDS mogao bi, prema procjenama časopisa The Lancet, uzrokovati milijune smrtnih slučajeva do 2030. godine.
Kina i Rusija brzo popunjavaju taj prazni prostor. Peking financira programe pismenosti u Kambodži i reagira na prirodne katastrofe u regiji, gradeći savezništva tamo gdje se SAD povlači. Iako Kina ne nudi vojnu zaštitu (što se vidjelo kod Irana), ona se pozicionira kao lider alternativnog poretka temeljenog na ekonomskoj suradnji.
Ekonomija, pravo i kalkulacija suparnika
Američko gospodarstvo u 2026. procjenjuje se na 31,8 bilijuna dolara i ostaje dominantno zahvaljujući energetskoj neovisnosti i umjetnoj inteligenciji. Međutim, ostatak svijeta pati. Europa se suočava sa stagflacijom, Afrika gubi razvojnu pomoć, a male države su u uzbuni zbog kršenja međunarodnih normi i Povelje UN-a.
Rusija i Kina izvode operativne zaključke. Moskva smatra da američki angažman u Iranu i Venezueli smanjuje pritisak na Ukrajinu, dok ubistvo stranog šefa države (Khameneija) vide kao potvrdu da je nuklearno odvraćanje jedino jamstvo protiv američke intervencije.
Konačna bilanca
Operativni podaci s početka 2026. potvrđuju da Sjedinjene Države mogu projicirati masovnu silu na više ratišta istodobno i da je njihovo gospodarstvo otporno na šokove koje sami generiraju.
Ipak, podaci također potvrđuju:
- Obrambena industrijska baza ne može održati ovaj tempo.
- Nacionalni dug doseže povijesno opasne razine.
- Konkurenti preuzimaju humanitarnu infrastrukturu.
- Tradicionalni saveznici se fragmentiraju.
Sjedinjene Države, bez sumnje, mogu pobijediti na svakom od četiri fronta, ali četiri istodobne pobjede ne znače nužno i pobjedu u cjelini.