Američka vojska nekoć je bila sredstvo posljednjeg izbora za američke predsjednike.
Teška odluka o slanju naoružanih trupa u sukob u drugoj zemlji donosila se tek nakon što bi diplomacija, politički pritisak i druge mirne opcije bili iscrpljeni. To očito ne vrijedi u drugoj Trumpovoj administraciji.
U kratkom videu objavljenom u subotu ujutro, predsjednik Trump stajao je u zamračenoj prostoriji za govornicom, noseći bijelu “U.S.A.” kapu, i objavio da je vojska Sjedinjenih Država započela “velike borbene operacije u Iranu” te pozvao na svrgavanje tamošnje vlade. Upozorio je da bi ovo mogla biti skupa borba i da bi američki životi mogli biti izgubljeni, prenosi The New York Times.
U svom pokušaju projiciranja moći na sve kutove zemaljske kugle tijekom drugog mandata, Trump se rutinski oslanjao i na prijetnju i na upotrebu vojne akcije kako bi prisilio protivnike i saveznike da mu daju ono što želi. Upozorenja o američkoj vojnoj uključenosti — koja su vrhovni zapovjednici tradicionalno smatrali mjerom “u slučaju krajnje nužde” — sada su postala tjedna, ako ne i svakodnevna pojava.
Svijet je gledao kako Trump pokreće vojne operacije u Iranu, Jemenu, Somaliji, Nigeriji, Iraku i Siriji; hvata i uklanja venecuelanskog čelnika Nicolása Madura s vlasti; prijeti upotrebom vojne sile za preuzimanje kontrole nad Grenlandom; vrši pritisak na Meksiko da dopusti američkim trupama ulazak u zemlju radi ciljanja laboratorija fentanila; i upravlja zračnom kampanjom za ubijanje osumnjičenih krijumčara droge na moru.
Ako biste pitali prosječne Amerikance koja je misija u Iranu, vjerojatno biste dobili proturječne odgovore. I ne biste ih mogli kriviti: sam predsjednik je naveo nekoliko razloga kako bi opravdao povijesni napad koji je sada u tijeku.
“Vojska Sjedinjenih Država poduzima masovnu i trajnu operaciju kako bi spriječila ovu vrlo opaku, radikalnu diktaturu da ugrožava Ameriku i naše ključne nacionalne sigurnosne interese”, rekao je Trump. “Ovo radimo za budućnost, i to je plemenita misija.”
U siječnju je Trump natuknuo da bi mogao poduzeti američku vojnu akciju u ime iranskih prosvjednika koji su preplavili ulice ogorčeni načinom na koji njihova vlada upravlja posrnulim gospodarstvom, raspoređujući armadu ratnih brodova i flote jurišnih zrakoplova diljem Bliskog istoka. Nedugo zatim, dužnosnici Trumpove administracije počeli su dizati uzbunu zbog teheranskog programa nuklearnog oružja — onog istog koji je navodno uništen tijekom posljednjeg američkog vojnog udara u Iranu, još u lipnju. Diplomatski razgovori hitno su dogovoreni, dok je premijer Izraela, Benjamin Netanyahu, tjednima poticao g. Trumpa da pokrene ofenzivu.
U subotu je Trump nabrojio prijetnje koje Iran predstavlja u posljednja četiri desetljeća: uzimanje američkih talaca tijekom Carterove administracije, podupiranje militantnih posrednika (proxija) u regiji, krvavo gušenje prosvjeda prošlog mjeseca, njegove nuklearne ambicije.
Ako vam se raznolika i zbunjujuća objašnjenja o tome zašto američka vojska baca bombe na daleku zemlju čine poznatima, to je zato što jesu. Administracija je također davala neodređene i proturječne razloge za svoju vojnu intervenciju u Venecueli uoči racije za hvatanje Madura.
Trump je u pravu kada ističe užasno ponašanje iranskog režima. On već dugo provodi sustavna kršenja ljudskih prava nad vlastitim građanima i pruža financijsku i vojnu potporu terorističkim skupinama diljem Bliskog istoka. No, predsjednikova odluka da pokrene zračnu kampanju bez koherentnog objašnjenja američkoj javnosti je neprihvatljiva. Nije učinio nikakav pokušaj da izgradi međunarodnu koaliciju, niti da pripremi naciju za rat. Tri minute njegovog 108-minutnog obraćanja o stanju nacije (State of the Union) — održanog četiri dana prije nego što je pokrenuo jednu od najvećih američkih vojnih operacija u desetljećima — bile su posvećene Iranu.
Učinci njegove odluke već se osjećaju među američkim narodom. Iran je pokrenuo uzvratne udare na Izrael, koji se pridružio Sjedinjenim Državama u subotnjoj zračnoj operaciji, kao i na zemlje koje ugošćuju američke snage: Saudijsku Arabiju, Katar, Kuvajt, Jordan i Ujedinjene Arapske Emirate. Slike objavljene na društvenim mrežama pokazuju da je sjedište Pete flote američke mornarice u Bahreinu pogođeno raketnim napadom, a Bliski istok se sprema za širu odmazdu.
Opasno oslanjanje Trumpa na vojsku kao primarni alat vanjske politike stvara opasan presedan. Američki narod ne smije postati imun na to da njihov predsjednik koristi trupe kao “jednostavnu tipku” za rješavanje političkih problema.
Što je još gore, čini se da Trumpova shema “čvrste ruke” za prisiljavanje ili nametanje volje protivnicima nije povezana ni s kakvom dugoročnom strategijom, niti je natjerala američke saveznike da stanu na njegovu stranu. Ovi udari dolaze oko osam mjeseci nakon što je Trump bombardirao nuklearna postrojenja te zemlje, što, iako je on proglasio pothvat uspješnim, nije dovelo do kraja nuklearnih ambicija Teherana.
Badr Albusaidi, omanski ministar vanjskih poslova koji je posredovao između Sjedinjenih Država i Irana prije subotnjih napada, kritizirao je Trumpovu odluku o eskalaciji. “Aktivni i ozbiljni pregovori ponovno su potkopani”, rekao je na društvenim mrežama. “Pozivam Sjedinjene Države da se ne uvlače dalje. Ovo nije vaš rat.”
Ne zaboravimo da je Trump, u svojoj prvoj administraciji, raskinuo multilateralni nuklearni sporazum koji je ograničavao upravo taj program. Također bismo trebali imati na umu da su međunarodne skupine za praćenje oružja, kao i dužnosnici američke i europskih vlada, bili skeptični oko toga predstavlja li Iran neposrednu nuklearnu prijetnju.
Impuls za upotrebom sile za rješavanje nerješivih problema u inozemstvu može doći prirodno za administraciju nakon vojne misije u Venecueli, koja se smatrala uspješnom. Prema Pentagonu, ona je uključivala mjesece planiranja i koordinacije obavještajnih službi, te je zahtijevala orkestraciju više od 150 polijetanja zrakoplova iz oko 20 različitih baza, kibernetičke napade na energetsku infrastrukturu i višestranu raciju specijalnih snaga na g. Madura.
Ta misija nije koštala američke živote — činjenica koja bi mogla biti rezultat sreće koliko i planiranja. Kada je riječ o vojnoj akciji, slučajna eskalacija uvijek je rizik, a što je operacija veća, to je veća šansa da nešto pođe po zlu. Zamislite potencijalne troškove u Venecueli da je zrakoplov bio oboren, da je kibernetičko oružje onesposobilo bolničku opremu koja spašava živote ili da je američki vojnik bio ubijen. Bi li to zahtijevalo drugi val vojne akcije? Bi li se strane nacije osjećale prisiljenima intervenirati?
Ista takva pitanja — i mnoga druga — odnose se na opsežnu i složenu misiju koja je očito u tijeku u Iranu u koordinaciji s Izraelom. Trump se obvezao uništiti iranske raketne sustave i mornaricu, ukloniti njegove regionalne posrednike i osigurati da ne nabavi nuklearno oružje. Pozvao je iranske snage da polože oružje ili se “suoče sa sigurnom smrću”, a iranskom narodu je poručio da je “čas vaše slobode blizu” i da će vlada biti “njihova da je preuzmu” kada Sjedinjene Države završe sa svojom misijom.
Trump je učinio da to zvuči jednostavno, ali povijest pokazuje da sukobi Sjedinjenih Država s Iranom nikada nisu tako jednostavni. Njegovo oslanjanje na vojnu akciju umjesto diplomacije je skupo i kratkovidno. Ciklus nasilja ne smije postati prihvaćeni standard.