Otkako je Donald Trump počeo govoriti o oduzimanju Grenlanda Danskoj, europski su se čelnici nadali da će ih spasiti njegov poslovično kratak raspon pozornosti. Trumpova prijetnja carinama protiv osam europskih zemalja mogla bi te nade ugasiti, piše The New York Times.
Nakon što su europske zemlje održale manju vojnu vježbu na Grenlandu, Trump je najavio gospodarsku kaznu. Rekao je da će uvesti nove carine, počevši s 10 posto od 1. veljače, koje će skočiti na 25 posto od 1. lipnja, sve dok Danska ne pristane prodati Grenland Sjedinjenim Državama. Dok se Europljani brinu da bi Trumpovi zahtjevi mogli uništiti NATO, ministar financija Scott Bessent sugerira da nemaju puno izbora. „Europski će se čelnici urazumiti i shvatiti da moraju biti pod američkim sigurnosnim kišobranom“, rekao je. „Što bi se dogodilo u Ukrajini da SAD povuče svoju potporu? Sve bi se urušilo.“
Vanjske prijetnje pročišćavaju um. Europljani polako i bolno počinju shvaćati svoju stvarnu situaciju. Sjedinjene Države tvrde da moraju posjedovati Grenland zbog vlastite nacionalne sigurnosti. Sada su se okrenule protiv Europe, zahtijevajući predaju teritorija i ljudi kako bi zadovoljile predsjednikov hir.
Jedini način da se očuva europska neovisnost jest uzvratiti eskalacijom. Da bi to učinila uspješno, Europa u svoje ekonomsko razmišljanje mora ugraditi ideje koje se čine stranim kontinentu koji preferira „meku moć“ umjesto strategija čvrste sigurnosti – odvraćanje, vjerodostojne prijetnje i dominaciju u eskalaciji.
Neprestano popuštanje dovelo je Europu u kaos. Da bi iz njega izašla, Europa se mora obvezati da se neće povući.
Vjerodostojne prijetnje i “tripwire”
Vjerodostojne obveze i koncept „tripwire“ (nagazna mina/žica koja aktivira zamku) strateški su koncepti Thomasa Schellinga, ekonomista i stručnjaka za nacionalnu sigurnost koji je dobio Nobelovu nagradu, a preminuo je 2016. godine. Schellingove ideje oblikovale su američku nuklearnu strategiju u Hladnom ratu. On je posredničke ratove i prijetnje raketnim udarima vidio kao brutalan jezik kojim su Sovjetski Savez i SAD pregovarali, tražeći političku prednost uz izbjegavanje obostranog nuklearnog uništenja.
Schelling i njegovi kolege vjerovali su da velike sile mogu odvratiti napad iznošenjem vjerodostojnih prijetnji odmazdom, čak i ako bi sam uzvratni udar bio težak ili bolan. Dvosmislenost je bila neprijatelj učinkovitosti: prijetnje su morale biti specifične, izričite i bez rupa koje bi onome tko prijeti omogućile povlačenje. Najvjerodostojnije prijetnje bile su one koje onaj koji ih upućuje nema drugog izbora nego izvršiti.
Pojam „dominacije u eskalaciji“, koji je razvio futurist iz korporacije RAND i nuklearni strateg Herman Kahn, igra ključnu ulogu u određivanju tko će se povući, a tko ne. Dominacija u eskalaciji sugerira da će, ako se sukob pretvori u razmjenu udaraca „milo za drago“, dominirati sila koja je spremnija izdržati bol i nastaviti uzvraćati udarce. Sve dok druge sile to razumiju, uopće neće započinjati sukobe.
Takve ideje su vjerojatno motivirale osam europskih zemalja koje su prošli tjedan provele malu vojnu vježbu na Grenlandu. Sigurno nisu mislili da njihova kratka ekspedicija može obraniti ogroman teritorij od američkog vojnog upada. Umjesto toga, stvarali su ono što je Schelling nazvao tripwire.
Tijekom Hladnog rata, Zapadni Berlin bio je više od 150 kilometara unutar neprijateljskog teritorija i vojno neobranjiv. Schelling je predložio da SAD tamo stacionira trupe kako bi one poginule ako Sovjeti napadnu. Sovjetski vođe brinuli su se da bi, ako zapnu za tu „nagaznu žicu“, mogli izazvati nuklearni rat. Radije nisu htjeli riskirati.
Slično tome, ako Amerika napadne teritorij koji ima izričitu vojnu potporu osam saveznika iz NATO-a, mora se brinuti da će to izazvati mnogo veću političku krizu. Čini se da je taktika uspjela: Trumpova administracija brzo je prešla s vojnih prijetnji na ekonomske.
Trgovinska bazuka
Međutim, čini se da Europska unija nije toliko vješta u korištenju Schellingova strateškog priručnika kada je riječ o gospodarskom ratovanju. Europske vlade već se gotovo desetljeće premišljaju kako se obraniti od Trumpa. Ipak, one imaju ekonomski „tripwire“, koliko god nesavršen bio, ako se dogovore da ga upotrijebe: takozvani instrument protiv prisile (anti-coercion instrument), ili „trgovinsku bazuku“, kako ga često nazivaju.
Instrument je uveden 2023. godine, nakon što su europski dužnosnici postali alarmirani sve većom prijetnjom pretvaranja trgovine u oružje. To je platforma za gospodarsko ratovanje koja omogućuje dužnosnicima EU-a uvođenje trgovinskih kvota, uskraćivanje pristupa financijskim tržištima, ukidanje prava intelektualnog vlasništva, zabranu ulaganja te nametanje ograničenja uvoza i izvoza zemljama koje pokušavaju prisiliti Europu na nešto.
Instrument protiv prisile u teoriji je vrlo moćan, ali nikada nije izvučen na ekonomsko bojište. Može se upotrijebiti tek nakon utvrđivanja činjenica i konzultacija, što europskim vladama pruža priliku da stave veto na njegovu uporabu. U prošlosti su veće države članice EU-a, poput Njemačke, upozoravale na njegovu uporabu kako ne bi bile uvučene u ekonomske sukobe koji bi mogli naštetiti njihovim nacionalnim interesima.
Zasad je instrument protiv prisile manje bazuka, a više namočena petarda. Čuo sam europske dužnosnike kako tvrde da je samo njegovo postojanje dovoljno odvraćanje. Ali odvraćanje tako ne funkcionira. Ako nitko ne vjeruje da ćete upotrijebiti oružje protiv njega, nitko ga se neće ni bojati.
Što dalje?
Europska unija se trenutno osigurava. Razmatra uvođenje carina vrijednih 93 milijarde eura (oko 109 milijardi dolara) na Ameriku, ali još nije donijela odluku niti aktivirala instrument protiv prisile. Francuska je predložila njegovu uporabu, ali većina država EU-a želi dijalog s Trumpom prije nego što odu korak dalje, a njemački kancelar [Friedrich Merz] izjavio je da bi svaka odmazda morala biti takva da „štiti njemačke interese“, što uključuje održavanje izvoza.
Ovo je točno ona situacija za koju je instrument dizajniran. Europa se, međutim, čini previše bojažljivom da ga upotrijebi. Bessent se podrugljivo izrazio da je najmoćnije oružje Europe „zloglasna europska radna skupina“, sugerirajući da nikada neće doći do uporabe instrumenta. Europa se ne žuri dokazati mu suprotno.
Ako Europa želi zadržati svoju neovisnost, mora se obvezati na akciju. Instrument protiv prisile, uz sve svoje mane, najbolja je opcija koju Europa ima. Trebala bi započeti proces njegove aktivacije i brzo najaviti specifične mjere koje bi nametnila.
Takve mjere mogle bi uključivati ukidanje prava intelektualnog vlasništva što bi moglo naštetiti američkim tehnološkim gigantima. Instrument također dopušta odmazdu protiv pojedinaca i tvrtki koji djeluju u ime vlada koje provode prisilu. Granice ovih alata su mutne i neistražene, ali bi mogle okrenuti rašireni kronizam Trumpove administracije protiv nje same.
Milijarderi i tvrtke koji su isprepleli svoje interese s predsjednikovima mogli bi iznenada otkriti da su ranjivi. Investitori i entuzijasti za kriptovalute koji priželjkuju grenlandske minerale i uspostavu vlastite privatne vlade ondje, mogli bi otkriti da njihove fantazije dolaze s visokom cijenom.
Rizik korištenja instrumenta jest da će Trump požuriti prema „Armagedonu“, odmah povlačeći svu potporu Ukrajini. To bi bila katastrofa za Europu. Bila bi to i katastrofa za Ameriku i samog Trumpa, jer bi se tržišta vjerojatno urušila, a transatlantski odnosi raspali.
Trik za Europu bio bi u tome da ostane čvrsta i eskalira postupno, odgovarajući na agresiju pažljivo moduliranim povećanim dozama, identificirajući ciljeve koje je Trumpu neugodno braniti i pružajući izlaz za deeskalaciju.
Europa mora postaviti svoj „tripwire“ ako želi odvratiti Trumpove napade, a možda u budućnosti i kineske. Ako to učini, vjerojatno ima prednost u pregovorima. Većina Amerikanaca se ne slaže s Trumpovim pokušajem kupnje Grenlanda, a još se više njih protivi ideji uzimanja silom. Fantazije se brzo ispušu čim stvarni troškovi postanu očiti, ali nemoguće je da Europa nametne troškove bez da sama preuzme rizike.