UNICEF i regionalni izvještaji upozoravaju da je nasilje nad djecom i adolescentima i dalje raširen problem u Europi i središnjoj Aziji, uz ozbiljne kratkoročne i dugoročne posljedice po mentalno zdravlje.
Longitudinalne studije pokazuju da sudjelovanje u nasilnim aktivnostima u adolescenciji korelira s lošijim ishodima u odrasloj dobi – veće stope ponovnog kriminaliteta, lošija socijalna i ekonomska integracija, te češći mentalni poremećaji, donosi HRT.
Sustavna analiza i pregledi ukazuju da su zanemarivanje, zlostavljanje, siromaštvo, disfunkcionalni obiteljski odnosi i nepovoljni socijalni uvjeti glavni prediktori dječje delinkvencije i nasilnog ponašanja.
Također postoji dobar dokaz da sustavi (škola, socijalne službe, pravosuđe) često ne prepoznaju ili ne prorade preventivno zbog resursa, zakonskih ograničenja i stigme.
Što se to dogodilo, što nam je razvoj civilizacije zapravo donio da se djeca ovako ponašaju?
Nasilje nema genetsku podlogu
Nasilje nije urođena ljudska osobina, nego naučeno ponašanje koje se prenosi kroz društvene obrasce i životno okruženje – istaknuo je psiholog, psihoterapeut, sportski psiholog i obiteljski medijator Omer Ćorić gostujući u podcastu PSIHOLOGiJA na radio Sljemenu.
– Ne postoje razlike među narodima i ne postoji genetska predispozicija da je netko rođen da bude nasilan, naglašava Ćorić.
Prema njegovim riječima, svi nasilnici su to postali učenjem ili pod utjecajem određenih neurobioloških procesa koji se događaju unutar čovjeka, ali najveću ulogu ipak ima okolina.
– Rekao bih da je najveći čimbenik socijalni kontekst, gdje djeca uče nasilje kao i bilo što drugo. Mi smo vizualna bića, a današnje su generacije to još i više. Ako smo stalno izloženi nasilju, ako ga gledamo oko sebe, povećava se vjerojatnost da ćemo jednog dana i sami postati nasilni, objašnjava.
Uloga odgoja i okoline
Ćorić ističe da djeca koja odrastaju u nasilnom okruženju često internaliziraju takve obrasce ponašanja.
– Ako su djeca i sama bila zlostavljana, brojne studije pokazuju da postoji i do 50 posto povezanosti s time da će i sama kasnije počiniti nasilje, upozorava.
Dodaje da nasilje nije jednostavan fenomen i ne može se svesti samo na jedan uzrok.
– Naravno, to nije jedini čimbenik. Nasilje je puno kompleksnije – uključuje emocionalne, neurobiološke i socijalne komponente. Ali ono što je sigurno jest da se nasilje uči. Nasilje nije posljedica biologije ni podrijetla, nego naučen obrazac ponašanja koji se može promijeniti – ako društvo na vrijeme prepozna i zaustavi prijenos nasilja s generacije na generaciju.
