Malo je toga pozitivnoga u području koje navodno pripada državi BiH, od čije državnosti ni traga ni glasa već desetljećima. Lord Ashdown, u ‘BiH’ još uvijek neispravno shvaćen, zvao je BiH ‘disfunkcionalnom crnom rupom’, ja bih dodao ‘rupčaga’, a razliku između rupčage i civilizacije čine ljudi. Naravno da ne možemo očekivati da u ‘državi’, u kojoj žari i pali Visoki Predstavnik, vlada zakon. Svaki se dan probudim u nadi, s očekivanjem, da sam okružen zakonoljubivim i civiliziranim sugrađanima, kojima tijela za sprovedbu zakona niti ne trebaju, a svaki dan dogodi se nešto da mi razočara nadu.
Piše: Dražen Pehar za Dnevni list
Pa se onda sjetim i da je ovo ono mjesto kojim ‘ultra vires’ i ‘ad libitum’ upravlja nikome i ničemu odgovorna diktatorska figura koja je samu sebe izabrala. A onda, što tu ne bi bilo sve moguće, naravno primarno zlo, npr. da vam ujutro uđu u kuću, sjednu na krevet dok se još niste razbudili, i da vam kao Josefu K. priopće da ste zbog nečega optuženi, ali neće vam reći zbog čega jer Vi to svakako ne trebate znati?
Imam osobni interes za funkcionalnim društvom HKD Napredak. Jedno od malobrojnih mjesta gdje čovjek može zamoliti nekoga da mu pomogne objaviti knjigu. Društvo već neko vrijeme ne funkcionira. Ne funkcionira skoro ništa u ovoj zemlji pa što bi i neko hrvatsko društvo.
Prije nekoliko mjeseci, ili tjedana, pročitao sam u novinama da je direktor društva, ili predsjednik, Nikola Čiča u sukobu interesa. Pa sam onda pročitao i da je predmet navodno došao do suda.
Interes je jedan Čiči da bude direktor u državnoj firmi, na državnoj razini, ali i da bude kontrolor, možda u nečije ime, i jedne dugotrajne, danas se može reći već ‘višestoljetne’, nevladine udruge s pedigreom. Čiča misli da može radit oboje. Zakon kaže da ne može i ne smije.
Zanimljivo je da je Čiča prije toga već bio u sukobu interesa. Na mjesto direktora te neke državne institucije, za anti-doping kontrolu, imenovan je prošle godine, u mjesecu ožujku. Do tada je bio direktor Pedagoškog Zavoda u Kantonu Tuzla.
Sigurno je kadar HDZ-a. Ne mogu drukčije objasniti to neko obnašanje većega broja funkcija koje je u normalnim društvima nemoguće. Jer, ne možeš voditi jednu veliku i važnu NVO, i ujedno voditi neku agenciju na državnoj razini. Fizički je to neizvedivo. Isplatilo bi se kada bi bilo moguće. Odn. u primjeni na ‘BiH’, isplati se iako je nemoguće.
Imam nekoliko pitanja za razne aktere. Ta pitanja znače da živimo u filmu mnogo lošijem od Monty Pythona, ali po krajnjim zaključcima identičnom. Ne bi trebalo biti tako u nekome civiliziranome društvu.
Dakle, otkud pravo i obijest, besramnost, tolika Nikoli Čiči da okupira više pozicija istovremeno praveći društvenu i psihološku štetu mnogim ljudima, ne samo sebi? A to da pravi štetu sebi uskoro će shvatiti. I Nikola, peče li Vas savjest? Boli li Vas? Treba li Vam pomoć?
Drugo, Vijeću ministara, predsjedavajućoj: Otkud vam toliko pravo i obijest da imenujete čovjeka na neku poziciju znajući da je u sukobu interesa? I ne samo da je u sukobu interesa nego je, i zajedno s vama, u poziciji kršenja važećega, i vrlo svježe donesenoga zakona?
Treće, stranci i predsjedniku stranke: Do kada?
Četvrto: možda bi Sud za ‘prekršaje’, u Tuzli, trebao riješiti ovaj slučaj prema ubrzanoj proceduri? Da pokažu da imaju ozbiljan stav prema slučajevima koji imaju koruptivne konotacije, odn. da naprosto primjene zakon?
Peto, pošto je Nikola Čiča bio u sukobu interesa i prije ožujka 2024., pitam i članove HKD Napredak, posebno članove Središnje Uprave, zašto tek sada? Svjestan sam da je Zakon o sukobu interesa na snazi tek od ožujka prošle godine, ali zašto reakcija nije uslijedila ranije odn. odmah?
Uglednim sportašima u BiH koji ‘nas’ predstavljaju ‘u svijetu’: jeli ovo sve zbog vas, odn. vaše slobode da se samodopingujete a da državna Agencija za anti-doping kontrolu o tome ni najmanje ne brine, bivajući zabavljena skandalom svog direktora koji se, jadan i iscrpljen, povlači po sudovima tuzlanskog kantona?
Zakon je jedan. U ‘BiH’ neprijatelji su mu mnogi. Vjerojatno zato što je ljudima u glavi samo ‘rat’, i to ne samo od 1992. Zato vjerojatno ništa niti ne funkcionira. Ljudi se sjete toga obično samo onda kada se suoče s paklom u tzv. javnim službama – bolnicama, sudnicama, školama, fakultetima, medijima….Kako je moguće da su tako malome broju odraslih ljudi u ovoj ‘rupčagi’ osnovni faktori društveno-pravnoga sistema jasni? I zašto je tako veliki broj odraslih ljudi ovdje sklon da vlastitim životima ‘podmeću i sapliću noge’?