Ljeto je obično najdraže godišnje doba u životima većine djece. Međutim, posebno u razdoblju osjetljivog razvoja identiteta, ljeto je i vrijeme kada prvi put svjesno primjećuju svoje tijelo u kupaćem kostimu, pred ogledalom, pred pogledima vršnjaka.
Zbog sve toplijih ljeta u našem podneblju, treba nam sve tanja i manja odjeća, a to utječe i na djecu.
Pridodamo li tome i odlaske na plažu, na bazene, ljeti sve postaje vidljivije, i u doslovnom i prenesenom smislu. Djeca već vrlo rano primjećuju svaki detalj: kako izgledaju u kupaćem kostimu, imaju li trbuščić, koliko su visoki, koliko im se tijelo razlikuje od prijateljeva.
Istraživanja provedena u Španjolskoj pokazuje da već djeca u dobi od pet do šest godina pokazuju preferenciju prema mršavijim likovima u animiranim i igranim filmovima, a djevojčice su tu posebno izložene. Dakako, ne pomažu ni društvene mreže koje mi u našem djetinjstvu nismo poznavali.
Prema istraživanju koje prenosi Parents.com, čak 53 posto djevojčica u dobi do 13 godina već izražava nezadovoljstvo tijelom, a ta brojka raste na 78 posto kod tinejdžerki. Ljetni dani u kupaćem kostimu samo povećavaju tu ranjivost.
Djeca uče modeliranjem, odnosno oponašaju ono što vide u svojoj okolini. Ako na društvenim mrežama i filmovima vide kako su tretirani oni ljepši i mršaviji, jasno je da žele biti takvi.
Sve oko sebe upijaju poput spužve. Ne treba ni zanemariti utjecaj roditelja i ostatka obitelji. Ako, primjerice, djevojčica gleda kako se njena mama na plaži umotava u ručnike, kako joj nelagodno u vlastitoj koži i kako nosi široke majice, jasno je da će u svojoj glavi percipirati da je tako tijelo nepoželjno jer donosi nelagodu.
Slično je i s dječacima. Ako im se ističu mišićavi pojedinci, koji su da takve muskulature došli ne samo vježbanjem i prehranom nego i raznim pripravcima, mogli bi se osjećati manje vrijednima.
Ipak, postoji nešto što kao roditelji (ili bilo tko tko je okružen djecom) možemo napraviti kako bismo reagirali prije nego što bude (možda) prekasno.
Što je rješenje?
Anglia Ruskin University provelo je istraživanje koje pokazuje da boravak u prirodi, posebno bez mobitela, poboljšava sliku o tijelu. Naime, priroda odvlači pažnju s izgleda i vraća fokus tijelu kao instrumentu doživljaja svijeta.
Kad djeca trče, skaču, penju se i skaču u more, ona doživljavaju tijelo kao funkcionalno – kao alat igre, povezanosti, slobode.
U tim trenucima nestaju brige oko izgleda. Tijelo postaje ono što jest – nositelj doživljaja.
Istraživačica Jessica Alleva s Maastricht Universityja razvila je koncept functionality appreciation, odnosno zahvalnosti za ono što tijelo može. Njezina su istraživanja pokazala da djeca koja su naučila prepoznati i cijeniti funkcije svog tijela (npr. trčanje, crtanje, pjevanje, grljenje) razvijaju pozitivniji odnos prema svom tijelu i otpornija su na pritiske medija.
Ljeto je savršeno vrijeme za prakticiranje ove zahvalnosti.
Birajte riječi
Rečenice koje govorimo djeci ona trajno upijaju. Čak i neka rečenica koja se nama u određenom trenutku čini sasvim trivijalna ili nevažna, njima se može urezati u svijest za čitav život.
Umjesto da komentiramo izgled, govorimo o doživljajima. Primjerice, pokušavajmo izbjegavati pohvale djevojčicama u kupaćim kostimima ili dječacima komentare o mišićima.
Umjesto toga, možete im reći ovo:
Kako si sretan/a dok trčiš!
Tvoje tijelo zna plesati baš onako kako ti osjećaš glazbu.
Ovakve rečenice pomažu djetetu da se poveže sa svojim tijelom iznutra, a ne da ga promatra kao objekt izvana.
Također, kako bi se dijete još više povezalo s onim što njegovo tijelo može, pokušajte što više hodati bosi po travi, pijesku, kamenčićima… Potičite ga da skače, penje se, crta nogom… I neće mu biti ništa ako koji put padne.
Ljetni mjeseci mogu biti početak zdravog odnosa prema tijelu. Umjesto pritiska, pružimo djeci ljeto puno otkrivanja, slobode i nježnosti prema vlastitom njemu.
Naučimo ih da njihovo tijelo nije tu za usporedbu, već za doživljaj; da nije za ispravljanje, već za slavljenje. Kad dijete zavoli svoje tijelo, takvo kakvo jest, mnogo će lakše koračati kroz život.
I ne zaboravite ono najvažnije: djeca uče promatranjem i oponašanjem. Ne uče iz onoga što im govorimo. Uče iz onoga kako mi sami nosimo svoje tijelo kroz svijet.