Facebook i onog malo pametnijeg počesto napravi nadprosječnim glupanom. Evo, kako ovih dana.
Piše: Emil Karamatić
Najgore su usporedbe tragedija, po onom ‘fejzbučkom’ glupom pravilu. Nama na Balkanu jako dobro poznatom. (Ko ih jebe i oni su nama ili ko ih jebe ni oni, bogati ne vide siromašne, ratove, poplave, izbjegle, prognane itd.)
Takvom postavkom se lako ili po pravilu upadne u zamku odobravanja. Tragedije su odvojene i ne mogu biti predmetom paralela.
Svjedočimo brutalnoj režiji iživljavanja sirotinje nad tragedijom bogatih u podmornici.
Mi, koji ujutro ustanemo i koji imamo krov nad glavom, struju, toplu vodu, tuširanje, doručak, ručak, večeru, razmišljanje gdje bi to mogli piti kavu, prijevoz koji poželimo, jebat’ ga, kakav takav, škole, zdravstvo, opet velim, kakvo takvo ali imamo, lijekove na dohvat i na kraju tv, radio i telefon sa internetom smo bogataši barem za tri milijarde ljudi na ovom planetu što ga zemljom zovu.
Dakle, siromašni bi, nebilo im zapovjeđeno, svako jutro trebali moliti svevišnjeg da nas đav’o odnese. Ako nisu. Trebali bi. Jer kako to, da mi, sve to što odoka pobrojah, imamo – a oni nemaju.
Ili ne razumijem da humor može biti sve.
Čak i to ako kažem – Facebook režiserima, ovo vam je najbolja predstva. Sve drugo što ste radili – džaba ste krečili.
U nekom nastavku smijeh iživljavanja i zloću bi mogli nastaviti i prenijeti na sve one što su poslije osvajanja najvećeg vrha na svijetu preminuli?
Na sahranama bogatih, od postanka svijeta do danas, najsretniji su bili siromasi. Osjećaj me nikad nije prevario.
Uvjeren sam da su umirući bogataši u podmornici u želji kad bi sreća bila objašnjiva ili opipljiva u tom strašnom strahu, opet za nijansu sretniji od Facebook rulje – cyber dželata.