Čudnim čudom, s pokojnikovom većom važnošću, pripovjedači su, u svojim opširnim pripovijedanjima, je li po pravilu uvježbane laži ili normalnom puku nepoznate kategorije obmanjivanja s pokojnikom bili jako bliski.
Piše: Emil Karamatić
Iz tih romantiziranih priča bi se dalo zaključiti da su pripovjedač i pokojnik svaki dan pili kavu i uz pokoju čašu viskija, jer đe bi rakiju pili, rješavali najsloženija državna ali i pitanja međunarodnog karaktera.
Prije nekoliko dana preminuo je novinar Drago Marić.
U nastavku u nekoliko rečenica o Dragi i kad bih poželio ne bih mogao lagati, ne što ne bih znao, nego naprosto što su mnogi ispričali o Dragi toliko priča da bi i on sam rijetko koju autorizirao.
Po prvi put,više su me nervirali oni koji su škrtarili na riječima i izgledali su mi kao nekakvi lažovi, nego oni koji su bili opširni.
Drago Marić mi je bio profesor, bio mi je direktor, prijatelj i na koncu lik jedne zanimljive priče zanimljivog imena. “Uloga džudžana u Hrvatskom narodnom saboru” tako se zvala.
Od svih, ne znam koliko negativnih likova, Drago Marić je u toj priči bio oskarovski sporedni pozitivni lik. Ta priča je objavljena u vremenu dok sam bio smiješni angažirani pripovjedač u Slobodnoj Dalmaciji.
Drago nikako nije mogao biti glavni lik u mojim pričama. I to iz samo jednog razloga. Bio je previše dobar čovjek.
No, pripovjedio bih vama kako je izgledao Dragin obilazak redakcija BHRT u Mostaru. I ovo će biti prvi put da je Drago Marić glavni lik u kratkoj priči.
Profesor Drago mi je uvijek isto izgledao. Niti je bio mlad niti li se na njegovim lici moglo vidjeti da su ga uhvatile ozbiljne godine. Nikako star. Izgledao je kao da su u njegovom životu svi biološki procesi stali na nekoj neodređenoj godini. I da ta godina po nekom nepoznatom biološkom zakonu ne mrda.
Tih gospodin više s konca devetnaestog stoljeća nego iz nekog bliskog vremena. Svojim blagim glasom, iskrenošću i skromnosti rušio je najčvršće zidove.
Kad smo se god sreli, gledajući ga, često bih pomislio da mu moram donijeti čašu vode. Tako je bilo i kad je nenajavljeno došao u redakciju Informativnog programa BHRT u Mostaru. Dok je Amira pravila najbolju kavu, za svaki slučaj donio sam mu čašu vode. Nakon prvog gutljaja oči su mu letjele od stola do stola. Bili su to pokreti glavnog lika Agathe Christie – Hercule Poirot-a.
Prvi stol koji je ugledao bio je sređen kao u tek pridošle partijske činovnice. Papiri složeni a miris deterdženta, slučajnog promatrača je tjerao u drugu ćošu.
Tiho, kao da je želio da nitko ne čuje, rekao je kako za tim stolom sjedi loš novinar i da od njega novinara neće nikad biti. Zamolio je da ne govorimo čije dupe grije stolicu tog stola. Nakon analize svih stolova, došao je i do stola koji je sličio na magareće jasle.
Na stolu stotine papira i papirića. Bilo je tu novina i olovki iz doba socijalističkog radničkog samoupravljanja do prašine novijeg vremena koju jasno označavalo jutarnje sunce.
Lijevom rukom je povukao po bradi i rekao da za tim stolom sjedi novinar, i to baš novinar kakav treba biti.
Najinteresantniji odgovor bio bi, tko je imenom i prezimenom u očima psihologa Drage Marića bio najbolji a tko najlošiji novinar te godine njegovog slučajnog promatranja …..
Kad bih napisao, taj postupak nikako ne bi bio u skladu sa Draginom željom. Odgovor, reče Drago, napišite nekad ili uz kavu pripovijedajte kao zanimljivu priču, ali ne, nikako imenom i prezimenom. Nego, onako, zakukuljite, tek da se nazire o kome se radi.
Najbolji i dalje proizvodi, proizvodi program. Nije se snaša’.
Ovaj drugi, dočepao stranke i upravlja, užasno loše upravlja, s ljudima upravlja kao da je dobio poziciju goniča na pijačnoj stočnoj vagi. Snaša se.
O najboljem više nitko ništa ne priča. O ovom drugom, profesore, previše. Ni tvoje psihološke sposobnosti ne bi pomogle. Ko zna, možda lažem…..