Piše: Alexander Kudascheff/DW
Njemačka je, konačno, dobila Zakon o integraciji. Njemačka pokušava, konačno, definirati prava i obveze doseljenika. Njemačka, konačno, shvaća da se mora pobrinuti oko integracije doseljenika. U tom je pogledu konačno donošenje Zakona o integraciji povijesni miljokaz. Tu su i kancelarka i savezna vlada u pravu. I konačno se u Njemačkoj ozbiljno razmišlja o tome kako bi doseljenici mogli doprinijeti društvu, što se od njih može očekivati.
Ne mijenjati pravila o azilu
No, taj zakašnjeli Zakon o integraciji ne može zamijeniti potrebni Zakon o useljavanju. Njemačka je u prošlim stoljećima bila zemlja iseljenika, a već odavno je postala zemlja doseljenika. Ali mnogi to ne žele prihvatiti, mnogi to žele potisnuti.
Pritom su Njemačkoj doseljenici potrebni, jer ovdje se rađa premalo djece. Nedostaje podmlatka: u gospodarstvu, industriji, istraživanju, obrazovanju, kod stručnih radnika i inženjera. Ukoliko Njemačka želi očuvati postojeće blagostanje, onda mora biti doseljavanja – ali ciljanog i kontroliranog.
Zakon o doseljavanju mora regulirati tri stvari: željeno doseljavanje, pravo azila za progonjene oporbenjake, disidente, pisce, aktiviste za ljudska prava i pripadnike posebno ugroženih manjina. Ali njime se mora regulirati i pravo dodjele utočišta izbjeglicama na određeno vrijeme, sve dok traju rat ili slične katastrofe. Pravo o azilu se ne mora mijenjati. Postoji azil za progonjene osobe.
To ne smije biti „zaobilaznica“ za legalno ili ilegalno doseljavanje. Sama činjenica da se godišnje u Njemačkoj klasični azil dodijeli samo nekolicini tisuća ljudi, a istovremeno u zemlju dolaze stotine tisuća koji podnose zahtjeve za azilom, jasno pokazuje da pravo na azil na koncu uništavaju oni koji ga potkopavaju i koriste za sve i svašta.
Nada se zove velika koalicija
Sasvim drugačije je kod željenog doseljavanja. Njemačka kaže da joj trebaju liječnici, programeri, germanisti, fizičari, etnolozi, učitelji, kemičari, konstruktori strojeva – i traže ih – u cijelom svijetu. Na Novom Zelandu i u Španjolskoj. Budući da nam oni trebaju i da ih želimo, mi im pored radnog mjesta nudimo i siguran boravišni status. Ti doseljenici mogu brzo postati Nijemci, ako to žele. Indijski germanist na Sveučilištu u Rostocku mora biti sasvim naravna stvar kao i afrički svećenik u Bavarskoj ili bolivijski inženjer u Mercedesu.
Ali što će biti s izbjeglicama? Nitko ne zna koliko će dugo trajati rat, građanski rat, od kojeg su pobjegli. Dovoljno je baciti pogled u smjeru Sirije. Ti ljudi na temelju međunarodnog prava dobivaju dozvolu boravka. To je samo po sebi razumljivo. Za njih vrijedi novi Zakon o integraciji, koji će ih u najboljem slučaju motivirati da dobro nauče njemački i rade u Njemačkoj.
A kod sasvim mladih izbjeglica postoji i šansa da od izbjeglica postanu doseljenici. Njemačka se nalazi pred velikim, dugotrajnim ispitom. To ipak ne mijenja ništa kod toga da je njemačkom društvu potrebno željeno i ciljano doseljavanje. I zato je potreban Zakon o useljavanju, čije se donošenje zahtijeva već odavno. Velika koalicija u Berlinu bi u tome mogla uspjeti.