Ubojiti udarac Macronovoj telefonskoj diplomaciji zadao je novi dokumentarac francuskog novinara Guyja Lagachea ‘Predsjednik, Europa i rat‘ koji pokazuje kako Putin oko malog prsta vrti Macrona (i suradnike), uvjerene kako upravo preveniraju rat koristeći se samo – telefonom i osobnim utjecajem.
Piše: Višnja Starešina/Lider
Posumnjati u njemačko-francusko vodstvo u Europskoj uniji još samo prije godinu dana izgledalo je kao loša informiranost. Ili možda neka teorija zavjere. Jer da, Angela Merkel povlači se iz politike, Olaf Scholz nastavit će manje-više njezinu politiku. Merkel je ipak ostavila stabilnu i snažnu Njemačku, praktički upravlja Europskom unijom.
Da, tako je to izgledalo prije godinu dana iz perspektive dnevnih vijesti i političke statičnosti. Doduše, bilo je razumno procijeniti da Olaf Scholz neće imati snagu svoje moćne prethodnice i da će to iskoristiti manji partner u toj EU osovini, iliti Emmanuel Macron, kako bi ojačao Francusku ili je čak učinio vodećom u Europskoj uniji.
I da, mnogi su se manji politički partneri (uključujući i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića) već počeli okretati tom novom odnosu snaga u Uniji, novom, francuskom (Macronovu) vodstvu. I Macron je, dakako, osjetio priliku da postane vodeći u Europi, proradio je napoleonski instinkt.
Predsjednički su izbori bili prilagođeni tom novom, francuskom europskom vodstvu: sâm je Macron u izbornoj godini napravio politički manevar udesno, Marine Le Pen bila mu je i ostala idealna protivnica za drugi izborni krug; revitalizaciju Republikanske stranke s kandidatkinjom Valérie Pécresse zaustavio je iznimnom aktivnošću na međunarodnom planu, osobito u rješavanju (prijeratnoga) rusko-ukrajinskog sukoba, kao i velikim izvozom vojne industrije i jačanjem ukupnoga vojno-obrambenog sektora.
Potrošeni politički inženjering
Pa što imaju posrnuli i politički pogubljeni francuski republikanci reći protiv predsjednika koji Francusku uzdiže na položaj vodeće europske vojne i političke sile, ušao je u njihovu prirodnu nišu u unutarnjoj politici i prometnuo se u glavnoga mirovnog posrednika u uzavrelome rusko-ukrajinskom sukobu?! Iz dana u dan je na telefonu – čas s Vladimirom, čas s Volodimirom. Međutim, kako svaki politički inženjering ima određeni vijek trajanja, tako se i Macronov – potrošio.
Na parlamentarnim je izborima njegova stranka Republika u pokretu izgubila apsolutnu većinu pa je predsjednik dobio neupravljiv Parlament i prisiljen je vladati sa ‘žetončićima’ na francuski način. A njegovo veliko mirotvorstvo prometnulo se u veliku blamažu. Ruska invazija na Ukrajinu iz dana u dan u pokazuje da je jedini rezultat Macronove posredničke uloge bila njegova samopromocija.
Ubojiti udarac toj njegovoj telefonskoj diplomaciji zadao je novi dokumentarac francuskog novinara Guyja Lagachea ‘Predsjednik, Europa i rat’ koji pokazuje kako Putin oko malog prsta vrti Macrona (i suradnike), uvjerene kako upravo preveniraju rat koristeći se samo – telefonom i osobnim utjecajem.
Lagache je imao privilegij snimiti tu povijesnu blamažu u sklopu projekta dokumentarnog filma o francuskom predsjedanju EU. Dakle, nastojeći ovjekovječiti svoje vodstvo u Europi, Macron je pomogao proizvesti film koji ga pokazuje kao naivna narcisa koji pojma nema kako funkcionira najviša međunarodna politika. Čak ne shvaća ni koliko je smiješan u tim svojim mirovnim akcijama. Nakon toga priča o Macronu kao velikom europskom vođi ubuduće može opstati samo kao predmet satire.
Koga da nazove Kissinger?
Prije godinu dana to bi možda i bilo smiješno. Ali danas, kad znamo da EU čekaju vrlo izazovna energetska, gospodarska i politička jesen i zima, taj nedostatak političkog vodstva EU uopće nije smiješan. On na najdramatičniji način pokazuje koliko je, zapravo, točna stara Kissingerova relativizacija političke snage Unije i njezina vodstva, sažeta u rečenici: ‘Koga da nazovem kad želim razgovarati s Europskom unijom?’ Olaf Scholz to nije.
Ne samo zato što nema karizmu Angele Merkel, već zato što je s invazijom na Ukrajinu njezina politika doživjela krah. Macron to, sigurno, neće biti. Prije navedenim razlozima valja dodati i potpuni krah njegove ideje o zajedničkoj europskoj vojsci potpuno neovisnoj o NATO-u, pokrijepljene (njegovom) izjavom da je NATO ‘doživio moždanu smrt’.
Putinova invazija na Ukrajinu ogolila je vojno-političku nedostatnost Europske unije i njezinu stratešku ovisnost o SAD-u. Ili, alternativno – o Rusiji. U EU je zato na djelu novo svrstavanje na kojem će se graditi nova struktura moći.
Primjerice, Poljska se sve više pokazuje kao ozbiljna europska država, zbog svoje svrstanosti uz SAD. Orbánova Mađarska pokazuje se kao država problem, zbog svoje svrstanosti uz Rusiju. Andrej Plenković kao da, sa zakašnjenjem, doduše, prepoznaje prozapadni trend. Zoran Milanović u posljednje vrijeme osobito cijeni Viktora Orbána.