U današnjem tekstu objavljenom na Liberalu, kolegica Gabrijela Arapović napisala je osvrt OSVRT na uvođenje zakona kojim se zabranjuje negiranje genocida u BiH. Ona je to pisala iz svoje perspektive, kao Hrvatica u BiH, pa se dotakla i problematike bh. Hrvata te opstanka same Bosne i Hercegovine.
Piše: Mario Nakić/Liberal.hr
Taj je tekst izazvao dosta reakcija, prvenstveno od strane naših čitatelja iz BiH. Neki od njih su iznijeli i validne argumente – da isti propis još odavno imaju u svojim kaznenim zakonima i druge države, konkretno Hrvatska i Srbija.
Što se tiče problematike Hrvata u BiH i opstanka Bosne i Hercegovine u ovom obliku u kojem je sada, priznajem da je to jako kompleksna tema i da ja osobno ne vidim rješenje koje bi zadovoljilo sve strane. Zato sada neću o tome pisati, već ću se usredotočiti isključivo na zakon koji zabranjuje negiranje zločina, genocida i/ili holokausta. Objasnit ću to iz svoje pozicije klasičnog liberala i to se odnosi ne samo na BiH, već i na Hrvatsku, i na bilo koju treću državu.
Mislim da su ljudi koji se oglušuju na zločine nad bilo kojim narodom šupci i da takve treba izbjegavati u širokom luku. U bilo kojem ratu, na bilo kojoj strani, trebamo pokazati empatiju prema stradanjima svih nevinih žrtava, pogotovo civila. Ja sam pacifist i meni to nije nikakav problem, ali ima onih koji zbog nacionalnog ponosa ili nekog sličnog imaginarnog osjećaja na tom pitanju padaju iz testa humanosti.
Takvi, koji negiraju dokazane zločine nad bilo kojom etničkom/vjerskom skupinom, ipak su u sitnoj manjini i smatram da se društvo može nositi s činjenicom da takvi pojedinci među nama postoje. Oni nemaju utjecaja na javno mnijenje niti mogu izbrisati nešto iz povijesti.
Zakoni koji kažnjavaju takve pojave, a oni postoje u većem dijelu Europe, počivaju na pretpostavci da treba štititi nečije osjećaje od tuđeg (pogrešnog) mišljenja. Smatram da je princip slobode govora – da čak i oni koji imaju loše ili pogrešne stavove imaju pravo da ih slobodno izražavaju – iznad bilo čijih osjećaja. Zato sam protiv takvih zakona. U SAD-u je to riješeno najpravednije. Nikome nije zakonom zabranjeno negirati genocid, pa ni holokaust, ali takvi ljudi koji to javno učine naći će se pod lavinom javne kritike i mogu se onda pozdraviti s ugledom. I to je sasvim OK.
Problem je, međutim, kad neki visoki dužnosnik, poput predsjednika RS Milorada Dodika, bude među tim ljudima koji negiraju da se dogodio genocid koji su počinili njegovi sunarodnjaci. To baca na problem sasvim novo svjetlo. Ne znam kako bih to riješio, ali ako Srbi u BiH nisu dovoljno svjesni da sami promijene svoju vlast, onda sigurno ni bilo kakvi propisi, izvana nametnuti, to neće promijeniti.
Zamislimo da je taj zakon otprije na snazi u BiH, što bi značilo da Dodik uopće to ne bi smio reći. Kako bismo onda znali da on to misli, da je takav? Nikako. Velika je zabluda vjerovati da će zakonska zabrana nekog mišljenja, koliko god ono loše ili pogrešno bilo, suzbiti to mišljenje, da će ljudi zbog zakona promijeniti svoje stavove. Neće. Zakonske zabrane mogu samo radikalizirati društvo još više i proizvesti bunt, dakle efekt je suprotan od željenog.
Ja želim znati tko u mojoj okolini smatra, recimo, da se holokaust nad Židovima nije dogodio ili da se zločini nad Bošnjacima u Srebrenici nisu dogodili. Ali ne mogu to znati jer je to u Hrvatskoj zakonom zabranjeno izraziti pa imamo ljude koji sigurno to misle, ali neće javno reći. Oni su među nama. A mi ne znamo tko su, ne možemo ih blokirati na fejsu, zaobilaziti u širokom luku kad ih vidimo na ulici itd. Ne možemo jer im je zabranjeno da se pokažu. Znači, mi smo na gubitku, cijelo društvo, jer ne znamo tko su šupci među nama.
U slobodnom društvu moramo se osloniti na principe slobode govora i slobodne rasprave, ne samo kako bismo došli do istine, već i da bismo shvatili tko je kakva osoba među nama, da bismo lakše birali svoje društvo. Kao i inače, sloboda je bolje rješenje od represije.