Dr. Dražen Pehar, hrvatski bh filozof, politolog, prevoditelj i sveučilišni profesor, ponovno se osvrnuo na prijedlog HDZ-a BiH na izmjene Izbornog zakona BiH. “Kao sto sigurno znate, HDZ uputio je novi prijedlog Izbornog Zakona.Ono čega se vjerojatno malo ljudi sjeća jest sljedeće: Taj je prijedlog učinkovito pobijen od strane moje malenkosti. Ima tome već više od 4 godine. To je inače stara SDA-HDZ igra – razmjena loših argumenata i budalesanje zbog pravljenja magle”, komentirao je ovaj sveučilišni profesor.
U tom kontekstu podsjećamo na njegov komentar na prijedlog izmjene Izbornog zakona iz 2017. godine, gdje on medijski komentira stajališta na ovu temu sociologa Ivana Vukoje, člana stručnog tima Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI), voditelja odjela za kulturu HNS-a i ravnatelja HNK Mostar, a pod naslovom:
Inače, i sam dr. Pehar jedno vrijeme je bio član stručnog tima IPDI-ja, ali zbog razmimoilaženja stavova više ne djeluje u ovoj udruzi.
“Ne prođe skoro niti jedan tjedan a da me neki događaj, neka glupa izjava, ili nesmotreni potez, nekoga od pripadnika moga naroda (u političkoj sferi, naravno) ne podsjeti na činjenicu da su, barem što se tiče BiH, Hrvati sami sebi vjerojatno najveći neprijatelji, te da naš ustavno-politički položaj u tzv. Federaciji BiH, koji je očevidno „donji“ (i to već godinama), u velikoj mjeri predstavlja rezultat našeg vlastitog nejedinstva i naše neinventivnosti, nesposobnosti, često i nemoralnosti. HDZ, stranka koja je na izborima 2014. dobila najveće povjerenje hrvatskih glasača u tzv. Federaciji BiH, a i u BiH u cjelini, a i malobrojne hrvatske „oporbene“ stranke u BiH, u tome smislu ne predstavljaju nikakvu iznimku.
Izjavu, koja me je na tu činjenicu podsjetila ovaj tjedan, dao je Ivan Vukoja, jedan od „naših“ intelektualaca koji uopće daje angažirane političke izjave o ”statusu Hrvata u BiH”. Ostali „naši“ intelektualci, primjerice Zoran Tomić, dekan FF u zapadnom Mostaru, uglavnom mudro šute. No, Vukoja se povremeno barem pobuni; ali ne onako kako bih ja volio da je to slučaj. Naime, Vukoja se pobuni na način da bošnjačko-bosanski unitaristi, i kršitelji Daytonskog Ustava, zadovoljno protrljaju ruke jer se buni on, a ne netko drugi.
Dakle, izjava , koja je mene podsjetila na probleme koje Hrvati u BiH prave sami sebi, dana je 9. ožujka, Hrvatskom medijskom servisu. Nakon što je izložio jednu metaforu, koja vas nenamjerno može podsjetiti na horor-filmove, a riječ je o metafori „žabe koju SDA postupno kuha,“ pri čemu je sudbina Hrvata u Federaciji prispodobljena upravo sudbinom nesretne životinje čiji su tjelesni fluidi postupno zagrijavani do točke vrenja, Vukoji je Milan Šutalo, vlasnik portala HMS, postavio sljedeće pitanje: „što HDZ i hrvatski politički predstavnici mogu i trebaju poduzeti da bi bošnjačku stranu prisili na izmjene Izbornog zakona kojima bi se spriječilo ponavljanje majorizacije Hrvata nakon izbora 2018.?“
Na to Vukoja odgovara sljedećim prijedlogom: „za početak trebaju inzistirati na tome da se SDA izjasni jesu li im hrvatski politički predstavnici politički partneri ili ratni neprijatelji, a onda svoju politiku prilagoditi odgovoru kojeg dobiju.“
Dakle, Vukoja je prvo opisao SDA kao ne samo najveće neprijatelje Hrvata u BiH, nego ih je prispodobio metaforom „žaboždera“ ili „žaboubojica“, rezervirajući za Hrvate ulogu „žabe“, ali „žabe“ koju SDA kuha tako perfidno da dotična jadnica, ili jadničak, nema niti vremena shvatiti da joj se približava smrt hipertermijskim šokom. Nakon toga, njegov je prijedlog da predstavnici Hrvata obrate se dotičnim „žaboubojicama“ i postave im pitanje „Jeste li vi naši politički partneri?“ Hm, razmislimo malo o ovome prijedlogu. Zvuči li, dragi čitatelju, ovaj prijedlog, ili savjet, smisleno i logično? Neću, naravno, pitati o inventivnosti strategije koju Vukoja predlaže. Pitam o njezinoj elementarnoj logičnosti u svjetlu ideja koje sam Vukoja sugerira i o SDA i o Hrvatima, i hrvatskim predstavnicima. Odgovor je jednostavan: Vukojina sugestija ne prolazi test elementarne logike.
Drugo, zamislimo da ona ipak prođe taj test, nekim čudom. Što bi, primjerice, Dragan Čović, nakon takvog pitanja Bakiru Izetbegoviću, trebao očekivati? Da mu Bakir kaže: „da, mi smo vaši ratni neprijatelji“? I onda će Čović napokon, prema Vukojinom prijedlogu, progledati, „i svoju politiku prilagoditi“ Bakirovoj?!
Drugim rječima, nije mi jasno kako jedan angažirani hrvatski intelektualac, sa utjecajnim pozicijama u Hrvatskom narodnom saboru (HNS) BiH, uopće može formulirati takve sugestije ili savjete? I, misli li on da će ozbiljni predstavnik Hrvata, primjerice Dragan Čović, takvu sugestiju uzeti ozbiljno? I kako, to jest, kroz koje mentalne labirinte Vukojine logike?
Drugo, Vukojina sugestija zapravo indicira nešto što svi znamo, a to je da HDZ ustvari nema nikakvu strategiju u odnosu na trenutni položaj Hrvata u Federaciji BiH. Upravo zato Vukoja kaže da se SDA treba prva izjasniti. HDZ bi, prema Vukoji, onda trebao odgovoriti na odgovor iz SDA sa, pretpostavljam,: „dobro.“ Jer, upravo to i rade skoro cijelo posljednje desetljeće.
Hrvatska politika u BiH, mislim na službenu politiku HDZ-a, posve je zaslijepljena ponašanjem SDA i odnosima unutar bošnjačkog političkog spektruma, i isključivo je politika „reaktivnog tipa.“ Svo vrijeme HDZ se ponaša kao da treba, u ime Hrvata, izmoliti prava od SDA jer, ako to SDA ne učini, onda….Što? E upravo tu prestaje politička imaginacija vodeće političke stranke u BiH-Hrvata.* Ona na to pitanje do sada nije predložila jasan i politički uvjerljiv odgovor.
I obzirom na to, uskoro će se nešto morati mijenjati jer trenutno je stanje apsolutno neodrživo. Nije riječ o tome da BiH-Hrvati trebaju stvarno poboljšati svoj položaj. Jer, možda u tome nećemo uspjeti. Riječ je o tome da, svejedno, moramo učiniti pokušaj. Bez tog pokušaja, morat ćemo zaključiti, i sebi priznati, da nismo sposobni za političku egzistenciju, političko predstavljanje, političku samozaštitu zakonima i institucijama, dostojne čovjeka. Kako sada stvari stoje, na dobrom smo putu da do tog zaključka i priznanja uskoro i dođemo.
No, budući da sam u ovoj kolumni i otvorio upravo ovo pitanje, pitanje unutar-hrvatskih odnosa, dobra je prigoda da se osvrnem na još jedan problem, odnosno promjenu predloženu od strane „HNS“, a koja bi trebala ”hrvatskim predstavnicima” služiti kao baza za buduće pregovore sa SDA. Naime, riječ je o jednoj temi-problemu koju sam u prošlosti detaljno analizirao, i za koju se smatram kompetentnim dati određeno mišljenje: problemu promjene izbornog zakona BiH u djelu izbora članova Predsjedništva BiH (iz Federacije).
Naime, 24. veljače o.g. HNS (a vjerujem da su tu veliku ulogu igrali Čovićev savjetnik, Dejan Vanjek i, opet, Ivan Vukoja) predložio je, kao osnovu za pregovore sa SDA, sljedeći način izbora člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskoga naroda (trenutno me zanima samo taj dio):
„Prvo se kandidat deklarira kao ‘Hrvat’ (podrazumjeva je da je više kandidata), a onda narod glasa; izborni glas se dijeli na 3 teritorijalno definirane cijeline: A, B, C. A je bošnjačka većinska cijelina u smislu da se sastoji od 45 općina u kojima ‘Bošnjaci’ (osobe koje su se posljednjim popisom tako izjasnile) čine 2/3 i više stanovništva (općine uključuju Sarajevo, Tuzlu, Zenicu, veliki dio sjeverozapadne Bosne, Jablanicu…). B je, grubo rečeno, hrvatska većinska cijelina u smislu da se sastoji od 17 općina u kojima ‘Hrvati’ (osobe koje su se posljednjim popisom tako izjasnile) čine 2/3 i više stanovništva (prostor zapadne Hercegovine, Prozor-Rame, Neuma, Orašja, Kreševa, Usore…). C je, grubo rečeno, maglovita cjelina u smislu da se sastoji od 18 općina u kojima niti Hrvati niti Bošnjaci ne čine dvotrećinsku većinu, ali naravno i u tim općinama stanovništvo uglavnom čine Hrvati i Bošnjaci, uz nešto srpskog stanovništva (Mostar, Stolac, Županija Središnja Bosna, Ožak, Žepče, Vareš, Distrikt Brčko-federalni dio, i dio Županije 10 minus Kupres, Livno, Tomislavgrad koji spadaju u ‘B’).
Dakle, nakon glasanja, hrvatski kandidati bivaju rangirani: prvi je onaj među njima koji dobije najviše glasova, ali uz sljedeći uvjet: glas koji je on dobio u ‘B+C’ mora biti veći od glasa koji je dobio u području ‘A+C.’“ **
Naravno, svi se sjećamo buke oko izbora Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva BiH većinskim bošnjačkim glasom, i to u dva navrata, 2006 i 2010. Svi znamo da je to s pravom shvaćeno kao ”pljuska” Hrvatima, kao primjer otvorene diskriminacije, i ujedno primjer postojećim izbornim zakonom legitimirane, ali protuustavne, bošnjačke dominacije u Federaciji BiH. I također, svi znamo da je Dragan Čović, tijekom izbora 2014., izabran kao hrvatski kandidat stvarno hrvatskim izbornim glasovima, ali samo zbog jedne činjenice: u bošnjačkome ”dijelu terena” imali smo gužvu između bošnjačkih kandidata; stoga je bošnjački dio glasa, koji je inače dan Martinu Ragužu, ostao ”prekratak” unatoč svojoj pozamašnosti. Dakle, bio je to ishod koji je, uz malo ”nesreće” mogao imati bitno drugačiji karakter. Osim toga, Dragan Čović jest ”hrvatski predstavnik”, ali samo neformalno. Naime, zvanično, striktno prema slovu postojećeg izbornog zakona BiH, ne postoji ”hrvatski predstavnik” u Predsjedništvu BiH. Postoji samo „Hrvat“ (ili kandidat koji se deklarirao kao Hrvat) koji je ušao u Predsjedništvo BiH tako što je dobio najveći dio etnički nemarkiranoga glasa iz Federacije BiH za ”kandidate iz reda hrvatskog naroda” (među više kandidata koji su se individualno i oficijelno deklarirali kao Hrvati.)
No, evo pitanja za milijun KM: prema postojećem, gore izloženom prijedlogu/modelu HNS, kojim se Dragan Čović koristi trenutno u pregovorima sa SDA, je li moguće ponavljanje „fenomena Komšić“ tijekom izbora 2018? I drugo, jeli taj prijedlog pravedan i prihvatljiv za Hrvate Federacije BiH? Prvo, očevidno je da se, u pojmovnom i načelno pravnome smislu, ovaj prijedlog ne razlikuje od izbornog zakona kakav je trenutno na snazi u BiH: i ovaj prijedlog i postojeći izborni zakon ostavljaju glasača ”etnički nemarkiranim”: on/a ne glasa kao ”Hrvat”, nego kao stanovnik općine ili neke ”izborne regije”, drugo, pitanje ”predstavljanja Hrvata” rješava se tako da se, na početku, ostavlja pojedincu pravo, i dužnost, da se on/a izjasni kao ”hrvatski” ili ”bošnjački” kandidat, odnosno kao pripadnik naroda. Dakle, prijedlog HNS-a pati od istoga problema kao postojeći izborni zakon glede diskriminiranja pripadnika manjina, ili Ostalih, kao izbornih kandidata (poznati ”Sejdić-Finci” problem).***
No, najvažnije, u biti nikakav progres, u odnosu na postojeći izborni zakon, nije napravljen glede problema ”Komšić”. Jednostavno rečeno, problem ”Komšić” nastaje tako što jedan konstitutivni, a većinski, narod bira drugome konstitutivnom, a manjinskom, narodu predstavnika u neko tijelo vlasti kroz izborni mehanizam koji ne osigurava zaštitu u smislu davanja izravnog prava upravo manjinskome narodu da, eksplicitnim izbornim mehanizmom, izabere upravo svog predstavnika (kakogod se on, kao pojedinac deklarirao prije početka političkih izbora). Istina je da je HNS-ov prijedlog od 24. veljače jedan pokušaj da se to napravi, ali, riječ je o vrlo lošem pokušaju.
Prvo, napravljen je zapravo pokušaj da se ”bošnjački” glas uvijeno diskvalificira. Taj pokušaj nije uspio. A nije uspio stoga što je samo dio bošnjačkog glasa diskvalificiran HNS-ovim prijedlogom. Tome, i ničemu drugome, služi određivanje područja A i uvjet da zbroj glasova u „B+C“ bude veći od „A+C.“ Drugo, napravljen je neuspio pokušaj da se uvaži samo ”hrvatski glas”, ali je to polučeno samo napola jer je, prema prijedlogu HNS-a, kroz područje ”C”, ostavljen ogroman prostor za bošnjačko strateško glasovanje. Naime, očevidno je da, što je u području ”B” razlika između kandidata više tjesna, tu razliku može u većoj mjeri odrediti područje ”C”, a nama ništa ne jamči da u području ”C” Bošnjaci neće glasovati za nekog od kandidata iz reda hrvatskoga naroda. Dakle, sveukupno, posve je moguće da kandidat iz reda hrvatskog naroda ponovno, upravo prema prijedlogu HNS-a, bude izabran ”bošnjačkim glasom”, naravno, ne mora biti riječ o dominantno bošnjačkome glasu, to jest, replici slučaja ”Komšić”, ali može biti riječ o broju glasova koji vrše presudni utjecaj na rezultate izbora.
Dodatno, a za mene još važnije, nacrt-model kako ga je predložio HNS pati od još jednog, ogromnog nedostatka: on omogućuje nepravedne ishode za same hrvatske kandidate. Naime, zamislimo da je hrvatski kandidat ”Slavko Raguž” dobio mnogo hrvatskih glasova u B i C, s tim da je u C dobio 80% hrvatskih glasova, a u B 20% (od totala glasova koje je dobio); zamislimo da je on također dobio nešto više hrvatskih glasova od kandidata ”Dejana Čovića” koji je dobio također mnogo hrvatskih glasova, ali je u B dobio 80% svog totalnog zbroja, a u C 20%. Lako možemo sada zamisliti da, u A, Raguž dobije toliko glasova (nebitno čijih) da „C+A“ bude veće od „C+B,“ odnosno da je „B+C“ zbroj kod njega manji nego „A+C.“ No, Čović dobija izbore jer, u slučaju glasa kojeg je on dobio, uvjet „B+C veće od A+C“ biva zadovoljen (on naime, zamislimo, nije dobio nijedan glas u A pa kod njega zadani uvjet jest zadovoljen).
Ovaj posve realistični scenarij kaže nam sljedeće: Prijedlog HNS-a od 24. veljače može voditi diskriminaciji među hrvatskim kandidatima u smislu da kandidat „Dejan“, koji je sveukupno dobio manje hrvatskih glasova od svog protukandidata „Slavka“, ipak bude izabran kao „hrvatski predstavnik“ jer je „Slavko“ dobio veliki broj glasova u „pogrešnoj“ regiji (iako ne nužno isključivo bošnjačkih glasova). To znači da „eksperti za izbore u HNS-u“ pokušali su ukloniti diskriminaciju Hrvata, kao konstitutivnog naroda, projicirajući sve svoje strahove u
„bošnjačko izborno tijelo“; međutim, nažalost, njihov je nacrt samo otvorio vrata još jednoj, intraetničkoj, vrsti diskriminacije Hrvata, a da ipak nije pružio dovoljnu zaštitu Hrvatima, kao konstitutivnome narodu, u odnosu na bošnjački upliv tijekom izbornog procesa.
Upravo zato, prisiljen sam, na kraju, izvući dva izrazito neugodna, za Hrvate možda čak i sramna, zaključka: Prvo, u procesu pregovaranja između SDA i HDZ, kojeg je za HMS komentirao Ivan Vukoja sa svojom prispodobom o „kuhanju žabe“, ja nažalost navijam za jednu jedinu opciju: nadam se da će SDA, vjerujući da im Čović želi „podvaliti“, odbiti sadašnji prijedlog HNS-a, odnosno, nacrt promjene izbornog zakona u dijelu koji se tiče izbora članova Predsjedništva BiH. Drugim rječima, snažno vjerujem, upravo zbog gore izloženog, da bi u najboljem interesu Hrvata u BiH bilo kada bi SDA odbila prijedlog trenutnog „hrvatskog predstavnika“ u Predsjedništvu BiH. Drugo, ako ovaj prijedlog ipak bude prihvaćen, nadam se da ćete se, sljedeći put kada „bošnjački glasovi“ presude u izboru „hrvatskoga“ predstavnika u Predsjedništvu BiH, a sukladno izbornom zakonu što ga je u nacrtu predložio HNS 24. veljače 2017., sjetiti ove kolumne, i možda sa velikim kašnjenjem shvatiti, ili neposredno vidjeti, da su, ponovo, BiH-Hrvati sami sebi napravili problem. Na koncu, prisjetimo se još jedne, neizmjerno važne pravno-političke zakonitosti: činjenica da neki dužnosnik predstavlja stvarnoga, legitimnoga predstavnika jednoga naroda u nekoj instituciji ne implicira izravno da će taj dužnosnik biti sposoban, ili čak voljan, i zaštiti interese dotičnoga naroda. Ta je činjenica tek osnovni preduvjet, ali ne i jamac, demokratskoga i uspješnoga predstavljanja narodnoga tijela.
* Naravno, ne mislim na cijelu stranku. Mislim na trenutno vodeće, ili odgovorne, predstavnike te stranke. Znam da se mnogi članovi te stranke slažu s mojom ocjenom. No, zbog mnogo različitih razloga (od kojih su neki valjani), ne samo zbog osobnog koristoljublja, ili straha, to ne bi javno rekli. Dodatno, apsolutno se slažem s ocjenom da, trenutno, u tzv. BiH, održiva hrvatska alternativa HDZu ne postoji.
** Ovdje me trenutno ne zanimaju eventualni tehnički nedostaci ovoga prijedloga.
*** Smatram da sam, u ogledima objavljenim 2014. na www.idpi.ba, uvjerljivo pokazao da, sukladno najrazboritijem tumačenju Daytonskog Ustava, postojeći je izborni zakon BiH protuustavan u dijelu koji se tiče izbora na ‘etnički markirane pozicije’ predstavnika konstitutivnih naroda, i u entitetima i na državnoj razini; to načelno važi i za prijedlog HNSa od 24. veljače. Koliko mi je poznato, a volio bih da nisam u pravu, do objave tih ogleda, najracionalniji dio hrvatske kritike fenomena ‘Željko Komšić’ u BiH svodio se na dvije dodatno neargumentirane, ili ne-elaborirane, tvrdnje: „da je izbor Komšića legalan, ali ne i legitiman“ (Ivan Vukoja); te da je taj izbor, „iako legalan,“ ujedno „izraz ostrašćene političke kulture (među Bošnjacima)“ i „nemoralnosti“ (Mile Lasić).
O autoru:
Dražen Pehar rođen je u Zenici. Diplomirao je 1992. filozofiju i klasični grčki jezik na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu, Republika Hrvatska. Bio je šef kabineta predsjednika Federacije BiH Krešimira Zubaka od 1996., a iduće godine zaposlio se u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske. Iste je godine magistrirao sa summa cum laude diplomaciju na Mediteranskoj akademiji za diplomaciju na Malti. Iduće godine imenovan je političkim asistentom u Veleposlanstvu SAD-a u Sarajevu. Nakon toga, iduće godine imenovan je analitičarom za medije i briferom u Uredu Visokog predstavnika za BiH, gdje je radio do 2000. Predavao je jedan semestar od 2000. do 2001 na DiploFoundation u Ženevi i Malti.
Doktorirao je političke znanosti i međunarodne odnose 2005. na SPIRE (Sveučilište Keele, UK) obranivši, nakon minimalnog razdoblja supervizije, disertaciju Jezik, pravo, moć: temelj za teoriju diplomatske višeznačnosti (Language, power, law: Groundwork for the theory of diplomatic ambiguity). Doktorat je 2007. nostrificirao u Hrvatskoj gdje mu je Nacionalno znanstveno vijeće dodijelilo i znanstveno-istraživački stupanj “znanstveni suradnik” u oblasti politologije (međunarodni odnosi). Za profesora na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru izabran je 2008., a iste godine je predavao i politologiju i međunarodne odnose u Sarajevo School of Science and Technology na engleskom. Također je honorarno predavao na Fakultetu za menadžment resursa (CKM) u Mostaru, a 2010., 2015. i 2016. na Međunarodnom sveučilištu u Dubrovniku (DIU, kasnije Libertas), na engleskom, sljedeće kolegije: Political concepts and ideologies, Southeast Europe, te Rise and Fall of Yugoslavia. Na Fakultetu međunarodnih odnosa i diplomacije u Mostaru predavao je također honorarno od rujna 2013 do veljače 2014.
Pehar je pored četiri knjige i tri prijevoda, objavio i oko 40 ogleda, preglednih članaka i analiza.Ogledi objavljeni na engleskom citirani su u preko sto-sedamdeset inozemnih, uglavnom akademskih publikacija, uključujući i magistarske i doktorske teze, na engleskom, njemačkom, ruskom, francuskom, talijanskom, portugalskom, slovenskom, bugarskom, turskom, mađarskom, albanskom, nizozemskom, grčkome, norveškom, korejskom i malajskom/indonezijskom jeziku. Njegovu definiciju diplomacije citiraju utjecajni američki veleposlanik i autor Chas W. Freeman Jr., utjecajni međunarodni ekspert za globalnu politiku i strateg Parag Khanna, Veleposlanik Cipra Euripides Evriviades, i mnogi drugi.
/Republikainfo.com/