Moja Hercegovina je ravnica. Ne znam što je kamen ako nije neretvanski buljak. Kroz moju Hercegovinu teku četiri rijeke. U mojoj Hercegovini su se bajeri pružili pored rijeka, zemni nasipi kao obrana od poplava.
Piše: Emil Karamatić
Dugi su kilometrima. Ručno su napravljeni. Zemlja se prevozila zaprežnim kolima. Radnici su je lopatama izbacivali i drugim težim alatom zbijali. Majka mi je rekla da joj je to bio prvi posao i da je zaradila toliko da je mogla kupiti Singericu.
Tadašnje, socijalističke, nevaljale, vlasti napravile su bajere za tri godine. Zadnjih trideset godina demokratske uljuđene vlasti obećavaju da će napraviti, napraviti, napraviti… Da će nam svšta dobroga napraviti. I obećavaju, obećavaju…
I tek ponekad u proljeće i ljeto pokose travu na bajeru.
U hercegovačkom pitomom polju nikad nije rođen ni jedan političar. Rođeno je stotine, učitelja, profesora, inženjera, nekoliko novinara, dobrih urara, bravara, konditora, rođeno je puno radnika i seljaka… Rođen je i veliki pjesnik Nikola Martić.
Na brdima koja se vide u daljini, gdje nema rijeka ni potrebe za nasipima i gdje kamen jedina ravnica, rođeno je toliko ministara da bi se mogle sastaviti dvije hrvatske Vlade.
I sastavljene su.
Škrta zemlja rađa vladare i one koji će uz njih biti. Pitoma zemlja rađa ljude koji žele pobjeći i od vladara i od onih koji će s njima biti.
Rodite se u kršu.
A je li….
Pitala me drugarica, je li ovo sve državno…
Velim, nije, ovdje ni država nije državna.