U teškim vremenima, a ova takva jesu, najbolje bi bilo da vam se dogodi ljubav ili da vam pažnju od dnevnih vijesti odvuče neka dobra knjige. A ako bi se dogodile dvije knjige, vaša prednost u opstanku na ovom planetu bila bi vidna. Ljubav i dvije knjige bila bi idealna kombinacija.
Piše: Emil Karamatić
Nemojte misliti da sve te kombinacije trebate tažiti, ne nikako. To bi kao u Cesarićevim stihovima trebalo da se desi. Kad je ljubav u pitanju, treba je sakriti što dalje od svijeta. To pravilo poštujete ako vam je do lijepih trenutaka, ni u kojem slučaju ne treba je izložiti mrežnoj javnosti.
Situacija sa knjigama je potpuno drugačija. Jednu i nije neki problem pokazati ili prikazati, kako bi to bilo pravilnije reći, no sa dvije će biti malo teže. Pogotovo onima sličnim meni, koji su vještiji u mačevanju nego u prikazu knjiga ozbiljnih pisaca. E upravo iz tih razloga neću prikazivati knjige nego ću vam pripovijedati kako sam s njima u ovim toplim ljetnim koronskim danima izlazio nakraj.
I izašao.
U životu sam prepoznao nekoliko zanimljivih faza čitanja knjiga. Prva faza je bila ona kad vam strogo naređuju što morate čitati. Moranje sam mrzio. Druga je bila ona nešto ležernija. U njoj sam čitao uglavnom ono što mi se sviđa. Ta ležernost u mladosti dođe kao odmor. Nakon nekog vremena oslobodio sam se do te mjere da sam počeo, kao i svaki čitatelj, prisvajati osobine ozbiljnih književnih kritičara. Onako olako bih pročitane knjige dijelio u dvije skupine. Dobre i loše.
Četvrtu fazu čitanja knjiga živim.
Ova današnja faza je okupiranost pročitanom knjigom i nošenja pročitanih knjiga u torbi još danima, vjerujući da se iz njih još ponešto može teleportirati do moje glave. Eto, takve su dvije knjige –„Inkapsulirana tijela“ i „Kuća Teodore K.“, meni dragog autora Nedžada Ibrahimovića.
Odmah da razjasnim neke sitnice da ne bi slučajno mudri recenzenti pomislili da mi je nakana uzimanja kruh iz tuđih usta. Ne, ne daj Bože, niti to znam niti bih mogao. Baš kako rekoh, pomalo pripovijedam o „nevolji čitanja“ koja me snašla.
I imajte na umu, nemam ništa zajedničko sa književnim kritičarima ili recenzentima knjiga, moja jedina uloga je neumorni čitatelj koji traži u knjigama počesto i ono što bi i autor rekao da u njima ne postoji.
Ibrahimovićevi romani nisu oni fini, dopadljivi, koji se čitaju uz zvuk morskih valova na Rabinoj Kremenoj Dubi, u koje ne moraš ulaziti, po kojima grebeš po površini i umrtvljeno dođeš do kraja nesretan što nema još te pitkosti i nevažnosti pročitanog. To su oni romani u koje ne moraš ulaziti, koji imaju jednolinijski tijek pripovijedanja. Koji ne traže nikakvu vrstu sukoba ni sa likovima ni sa autorom. U kojima je sve servirano. Kod Ibrahimovića to nije slučaj. Njegovi romani traže sukob i sa likovima i sa autorom. Ali, nije to ona vrsta sukoba koja prekida međuljudske odnose, nego onaj sukob koji traži neiscrpnu polemiku.
Sve ono što nam je nepoznato ili malo poznato ili što jako malo razumijemo lako ubacimo u procese klasifikacije i taj proces nam s lakoćom omogućuje da bez bojazni od krupnih grešaka iznosimo ocjene o najboljim ili najdražim knjigama. Otud ona naivna novinarska pitanja o najboljoj ili najdražoj knjizi, pjesmi, najdražem filmu itd. I tek tada vidimo da je sve ono što nam je malo poznato podložno ocjeni najdražeg ili najboljeg. To bi moglo ići pod jedan nazivnik u obliku pitanja: „Je li mislite da sam toliko loš poznavatelj glazbe da bih sa lakoćom mogao izabrati najbolju ili najdražu skladbu, pjesmu?“ Isto bi važilo i za knjige.
Umjetnost ne podliježe egzaktnoj ocjeni, što ni sama po sebi nije. Nema tu egzaktnosti, ali divim se onima koji je pronađu u ocjeni.
Nema tog žirija kojeg bi Ibrahimovićevo djelo moglo oduševiti. Današnji ocjenjivači književnih djela donose brzinske odluke kao na Eurosongu. Na prvo slušanje ili, u ovom slučaju, na prvo uvodno čitanje. Mnogim članovima žirija kad je Ibrahimović u pitanju bit će lakše zaobići knjigu nego priznati poraz u nerazumijevanju tijekom čitanja ili pročitanog. Onda ne začuđuje da nagrade po pravilu idu sladunjavim knjigama. Toliko razumljivim da bi ukomponirane prošle i na Eurosongu.
Nedžad Ibrahimović vam sigurno neće biti ni najbolji ni najdraži autor, a da će vas unervoziti i dovesti u „sukob“ i sa likovima romana i sa njim samim – hoće. To su knjige za one koji imaju i vrijeme i strpljenje.
Nešto slično sam davno pronašao u klasičnoj glazbi. Ako nemate puno vremena, a želite opuštanje uz klasičnu glazbu, onda je to zasigurno neki valcer jednog od trojice Straussa ili možda lake note Dmitrija Šostakoviča. Tu bi ušao, po osobnoj preporuci, i Verdi sa Nabukom i Traviatom. Čak i Vivaldi, ali ne dalje od njegova Četiri godišnja doba, i to strogo Proljeća.
Ovo govorim sa važnim razlogom.
Ibrahimovićeve knjige (Inkapsulirana tijela i Kuća Teodore K.) nisu za opuštanje nego za prepuštanje djelu. No, u vremenu konzumerizma i masovnog čitanja tek novinskih naslova, malo ko je na to spreman.
Zato oni koji su spremni da ih knjiga izbezumi i da pritom uspiju ostati na nogama, a svjesni da su im likovi ostali rasuti, nekako neuhvatljivi, da ih nisu tijekom čitanja postavili na svoja mjesta ili barem na ona mjesta autorovih želja, radujući se što su tek donekle uspjeli ući u Ibrahimovićeve knjige i postati dio priče, (razumjeli ko bi mogla biti Enida u njihovom životu ili životu njima dragih), čitali su velike knjige.
Oni koji budu u stručno književnim obračunima s knjigom i sa autorom učinit će sve da autoru izbiju, kako se i sam našalio, desetak tisuća maraka iz džepa, koliko bi mogla biti i vrijednost neke književne nagrade.
Hvala ti na dobrim knjigama.