Piše: Emil Karamatić/Neznase.ba
Rijetki bi dočekali to „DA“, koje je za neke bilo spas a za neke samo puka želje da posjeti na deset petnaest dana brata ili sestru ili djecu koje nije vidio neki deset, dvadeset godina.
„Vi ste, gospodine, (Ibro, Jovo ili Stipe) dobili vizu, rekao bi taj zapadno bogati administrator, koji najčešće misli dok izgovara to DA, da je upravo nižoj vrsti odobrio da može ući u njegovu zemlju.
Još bi u sebi promrmljao, „Vi ste toliko plemenit čovjek i to vam se vidi na licu a i u struku ste toliko kabasti da mi i ne sličite na nekog ko bi mogao ponijeti pedeset kilograma eksploziva i dignuti neki naš tržni centar u zrak.
„Vi ste naprosto oličenje dobre duše među ovom nižom vrstom“, nikad takvo što nije izgovorio niti jedan od uposlenika američke, njemačke, francuske, kanadske ili neke druge bogate diplomatske administracije.
Takvo što i ne treba izgovarati, a i zašto bi uzalud koristili zle riječi, zašto bi od naizgled svog humanog lica pravili imperijalističkog zlikovca kad je sve to satkano u jednoj jedinoj riječi, koja je barem nama na Balkanu poznata ili smo je najbolje upoznali u proteklih dvadeset godina.
Da u pravu ste zovu je VIZA.
Međutim državni činovnici, odnosno pravne službe su tu jebenu VIZU, do te mjere uokvirili i upristojili da ona nema nikakve veze sa rasizmom, fašizmom ili recimo ksenofobijom.
I onda ti seratori za vizu kažu slijedeće:
„Viza je dokument, kojim se daje dozvola ulaska, boravka ili tranzita stranog državljanina na teritorij određene države, koja mu izdaje vizu. Viza se upisuje (ili lijepi kao naljepnica) u putovnicu stranog državljanina, ili se izdaje kao poseban dokument u obliku obrasca, koji je nužno predočiti prilikom ulaska u državu“.
I sve je točno što kažu pravnici, međutim kad zdravorazumski promućkamo glavom i pobjegnemo od prva i dočepamo se pravde shvatit ćemo vrlo lako da je VIZA najksenofobniji termina u ljudskoj historiji prekriven plaštom usranog prava.
I danas se pitaju, zapadnoeuropski državnici, jebivjetri modernog doba, zašto je ta njihova VIZA pala kurcu za uši. I zašto su VIZU, zamijenile kolone umornih koje lelujaju preko kukuruzišta.
E, eto zato što ste gospodo imperijalisti dokurčili, što nam godinama ispiraste mozak sa ksenofobijom a ona vam bila jedino oružje u očuvanju jebenog bogatstva koje ste stekli upravo preko leđa onih kojima ste uveli tu ksenofobnu nakaradu, a kojoj su državne administracije umiljato tepale VIZA.
I zato danas stotine tisuća, a sutra i milijuni će zakucati na vrata bogatih i to bez VIZE.
Uzet će dvije tri vrećice i krenut će u koloni kroz neko srbijansko ili hrvatsko kukuruzište i to samo s jednim ciljem da vam Europo za sva vremena sjebu lažnu koncepciju o ljudskim pravima, da vam naprosto kažu pa koga više jebete pizda vam materina.
E, upravo će vam se to dogoditi. Neće vas izbjegli i prognani ubiti tenkovima, raketama i ostalim oružjem, oni to nemaju. To je ostalo kod njihove braće i rođaka, to je oružje za uništavanje onih kojima ste uveli VIZU. Oni vas ne mogu i ne žele ubiti vašim sredstvima, nego svojom bijedom u koju ste ih doveli.
Nemoguće je vjerovati u ljudsku humanost, naprosto nemoguće.
Davne 1989, bio sam srećom na kratko emigrant. S još trojicom prijatelja sam tražio posao na jugu Italije. Više i ne znam kako sam se zadesio u Casinu i Frosinoneu, gradovima između Rima i Napulja.
Mario, koji je ostao u Italiji i započeo novi život i ja smo se rano u jutro vratili u Rim u kojem su nas čekali Ivica i Marko. Ostalo nam je tek nekih stotinjak maraka. Kupili smo ogromni kruh. Bio je to ustvari i najveći kruh koji sam ikada vidio u životu. Zamolili smo starog talijanskog trgovca da nam ga napuni mortadelom.
Gledao nas je onim čudnim prepoznatljivim pogledom kad sit gleda gladnog i čudi mu se zašto je sebe doveo u takvu situaciju. Ali jebiga kako mu objasniti da nismo pronašli posao i da se moramo vratiti nazad u Jugoslaviju. Uostalom koji kurac mu objašnjavati kad ne može razumjeti nevolju u kojoj smo se našli.
Da skratim, bili smo sjebani i gladni. I takvi smo udarili na kruh s mortadelom. Jeli smo kao da nam je zadnji put. Prejedeni smo zalegli ispod fontane di Trevi. Jedino što se moglo čuti, Ivica je rekao što si tekla, tekla.
Nikad u životu nisam izgledao jadnije, bespomoćan s jednom jedinom mišlju, da se vratimo kući u Jugoslaviju, pa i u takvu iz koje smo pobjegli. A te godine pravo da vam kažem, nama četvorici izbjeglica bila je sjebana.
Pitao sam se ima li išta da mi vrati snagu, da ne bih lagao, kako to čini svaki Balkanac, naizmjenično sam psovao, molio se Bogu i preporučivao se svetom Anti i svim svetim. U neka doba sam malo i zaspao na jednom širokom radijatoru željezničke stanice u Rimu. Iza pola noći probudio me žamor, bio je to nerazgovijetan razgovor Marka Ivice i nekog češkog imigranta. Rekao je da je pobjegao iz Čehoslovačke i da ništa nije jeo pet dana.
Skočio sam se nevjerojatno brzinom, uzeo ostatak svog džinovskog sendviča i dio dao Čehu nepoznatog imena. Rekao je da su ga moji prijatelji veće nahranili ali da će mu moj dio dobro doći.
Osjećao sam se sretnim, što smo mi takvi kakvi smo bili nekoga nahranili. Čeh je bio puno jadniji od nas i taj njegov jad i tuga nas je ojačala, učinila nas je važnim, vratila nam je samopouzdanje.
Pa kako vjerovati bilo kojoj državi u njenu humanost, kad svakog čovjeka samo tuđa nevolja i onaj slabiji ojača i učini važnim.
Zašto smo danas, tek danas zabrinuti kad gledamo tolike ratove i mrtve i ranjene, prognane i izbjegle, a svi od reda idemo na sajmove oružja i vojne parade da se divimo tom civilizacijskom dostignuću.
Kako uopće pričati o humanosti dok milijuni rade u proizvodnji oružja.
Između svih ovih zli svjetski politika od izbjeglica samo humanitarni radnici izgledaju nemoćnije i jadnije.
Čak postaju smiješni u svojoj nemoći.
Je li Njemačka baš toliko humana kako nam to fino upakirano predstavlja njemačka kancelarka Angela Merkel.
Na žalost nije, jer da jest, ne bi od Sredozemnog mora pravili sa ostatkom bogatog svijeta „vodeni krematoriji“.
Ili sam ja, oprostite, toliki kreten da ne primijetim da je na djelu humanizam 21. stoljeća.
Ili je i ova izbjeglička kriza kao i svaka do sadašnja zabava za bogate gdje se nekom hohštapleru priprema Nobelova nagrada za mir.
Pa i ako jest da ga jebeš barem smo im srušili, obeskurčili VIZU.