Dječak sjedi u sobi. Izolacijsko je doba. Ali ne ovo današnje, pandemijsko. Početak je devedesetih. Vremenska granica između analogne i digitalne ere sve je tanja. Jedna država upravo nestaje s geopolitičke pozornice. Izvana se čuju neobični zvukovi kakve je dosad registrirao samo u ratnim filmovima. Ali dječak ne mari previše. Fascinira ga jedan drugi zvuk. To je zvuk vinila koji reproducira Philipsov gramofon. Longplejka se rotira, igla klizi po glatkoj površini vinila, zvuk se razlaže na melodijske i ritmičke tonove. Soba vibrira. Dječak još uvijek ne može pojmiti šta je to estetski doživljaj. Ali osjeća, živo osjeća, da ga prožima nešto lijepo i moćno.
Piše: Neven Šimić/Digitalna demokracija
***
Dobar zvuk okrepljujuće djeluje u ova doba izolacije. Poput slike ili teksta, zvuk može biti sugestivan, poetičan, opor; amblematski upečatljiv. Truba Miles Davisa, tanani gitarski vez Johnny Marra, baršunasti vokal Ekrema Jevrića. Ok, Ekrem ovdje figurira tek kao doskočica. Uz Marrovu gitaru svakako bolje prijanja baršunasti vokal ne Ekremov, nego njegovog ekscentričnog druga iz The Smithsa, Morrisseya. Za nešto oporiji estetski doživljaj valja se okrenuti grubljim vokalima. Poput Toma Waitsa ili Shane MacGowana, recimo.
Ili Tome Bebića, da ne vrludamo samo globalnim muzičkim tokovima. To nikako ne znači da smo lokalpatriotski skučeni ili fanovi suverenističke politike. Još manje znači da se držimo one ofucane devize: svoje voli, tuđe poštuj. Samo je riječ o tome da Balkan ima svoje jake adute. Jer zavodljiva je Kojina noiseovska ritmičnost, ili Canetov partibrejkerski zov, ili divlja energija Repetitorova, ili Bareov post ovisnički blues, ili sevdah u interpretaciji Damira Imamovića, ili montenegranski jazz Ramba Amadeusa…
Mentalna projekcija zvučnih slika se nastavlja. Pamtiš Billie Holiday, njen dimom i melanholijom natopljen bolno sugestivni glas, ili dimom i očajem obojen vokal Amy Winehouse, ili punkoidni krik Patti Smith, ili ledeno zavodljivi alt Lane del Rey… U potonju si jedno vrijeme bio smrtno zaljubljen.
Tu je i flashback na 2013. i koncert Arctic Monkeysa u Zagrebu, na prvo slušanje Arcade Fire, na Kraftwerkove elektro-minimalizme. Pa te onda zvučna memorija brzo podsjeti i prešalta na robusne gitarske distorzije Jack Whitea, ili gitarski slide George Harrisona, Ili akustično orgijanje Djanga Reindhardta sa Jugotonovog vinila iz ’86. Vinila koji je nekim čudnim i nepredvidivim analognim putevima dospio u tvoj gramofon.
Sve te zvučne reminiscencije pomažu da se čovjek duhovno okrijepi u ovaj pandemijski nevakat.
***
Ali šta je zvuk bez vizualnih podražaja. Kako zamišljati analognu zvučnu utopiju bez ikoničnih okruglih naočala Johna Lennona. Kako vizualno pojmiti sirovi gitarski zvuk bez imaginiranja bijelog stratocastera Hendrixovog. Kako uprispodobiti scensku opscenost bez vizualizacije Jaggerovog isplaženog jezika. A tek u koji vizualni klaster staviti brkove Franka Zappe ili tapiseriju Mitra Mirića.
Ok, i uvaženi Mitar ovdje figurira kao doskočica. Tom Jones se već buni što nije prvi spomenut u tom kontekstu. Time ne umanjujemo značaj i doprinos njegove tapiserije globalnoj pop kulturi. Tek bilježimo, usput fusnotiramo da je i Balkan imao lokalni odgovor na globalnu fascinaciju florom i faunom koja buja ispod raskopčane košulje. Goli muški torzo pop-kulturno je izdominirao tek sa postmodernim devedesitima i dvijehiljaditima. Pišeš o muškim retro grudima a misliš na retro dekolte Dolly Parton.
Vizualni podražaji su erotični, zvuk je sexy. Od dobrog zvuka vjerovatno nećeš doživjeti orgazmičke kontrakcije. Mada muzika ima moć da uzbudi libido. Nekad kroz bariton Barry Whitea, nekad kroz Princeov falsetto, nekad kroz već spomenutu snenu i zavodljivu Lanu. A vala nekad i kroz asocijativne poskočice Mice Trofrtaljke.
Ali sve su to samo zvučno-vizualistička i dokoličarska dumanja u doba pandemije.
***
Zvučni zapis ima svoju vremensku putanju i uređaje kroz koje se reproducira. Ima svoj historijski tok i svoje medije: gramofon, džuboks, pucketanje longplejki i singlica, analogni zvuk vinila i kasete, digitalni cd-playeri, Napster, mp3, Deezer, Spotify, playliste na Youtubeu. Zvučne slike su čudesne kad ih se stavi u vremenski kontekst.
Čudesna je i okrepljujuća moć zvuka u ovaj izolacijski i pandemijski nevakat. Znao je to još početkom devedesetih dječak s početka teksta. Njegov život u međuvremenu se odvijao između dvije izolacije, one postjugoslovenske i ove pandemijske. Sjećanje na prvu je fragmentirano, neke sekvence su maglovite, neke pohranjene u podsvjesni recycle bin. Druga izolacija traje i sjećanje na nju tek dobiva svoje narativne elemente. Jedno je sigurno: i jednu i drugu izolaciju pamtit će po dobrom zvuku.